Svaki bi čovjek morao biti svjestan kretanja svoga tijela. To znači da bi svakodnevno trebao promatrati način na koji se kreće i naučiti se zapažanju promjena koje mu se dešavaju pri kretanju, te ih svjesno mijenjati na bolje. Na taj bi način lakše dokučio uzrok bolova, čak i spriječio njihovu pojavu, a sve bi dovelo do boljeg kretanja općenito. Pokrete koje često radimo, a koji posljedično tome postanu nesvjesnima i automatskima, moramo redovito zapažati i ispravljati. Kao i pokrete koje radimo aktivno – u sportu i rekreaciji, ili pri obavljanju profesije (rad na proizvodnoj traci, višesatno sjedenje za monitorom računala, duga vožnja…), koji zahtijevaju više naše energije i pažnje. Redovito svjesno provjeravanje kretanja je od iznimne važnosti za održavanje njegove učinkovitosti i njenog povećanja. Takva svijest o pokretu kao kontrola omogućuje eleganciju i lakoću, te manje napora. Ukoliko je napora manje, kretanja je više – govorimo o racionalnosti i pravilu „manje je više“. Utrošak energije je manji, a učinak veći. Povrh toga, što je i najvažnije, takvo nam kretanje pruža više zadovoljstva, pa ga stoga i radije izvodimo.

Od rojstva naprej se učimo usklajene porazdelitve dela mišic med gibanjem. Ta usklajenost je evolucijsko pogojena. Ob rojstvu je vsakomur dodeljen določen potencial in otrok se ob gibanju nenehno uči kakovostnega nadzora nad mišicami in napreduje v okviru zmožnosti. Ker je njegova mišična moč še nerazvita, izkorišča druge danosti, kot je mišična usklajenost, s katero doseže želeni cilj.   Boljša koordinacija večjega števila mišic nam omogoči večjo učinkovitost, kar občutimo kot prijetno. Nasprotno pa manj učinkovito gibanje, ki je posledica slabše koordinacije, občutimo kot neprijetno, in če traja dlje, postane boleče. Če opazujemo otroka, je očitno, da se ta pri učenju novih gibov ravna po načelu prijetnega. Če je gibanje neprijetno, želi ali spremeniti ali prekiniti to dejavnost. Ker pa prijeten občutek temelji na učinkovitosti, se potrudi, da razmeroma hitro usvoji usklajenost mišic za določen gib. Zato je otroško gibanje lahkotno, igrivo in že na pogled prijetno, kar pri odraslih vidimo redko.

Razmislite o tome, kako bi šetali, da nas u lijevo stopalo ubode pčela. Bi li obje noge opteretili jednako, ili bi možda lijevu nogu “štedjeli” i pri tom više opteretili desnu. Ozljede bitno utječu na ustaljene obrasce kretanja: da se izbjegne bol, pokrete prilagođavamo jer ne želimo opterećivati bolne dijelove tijela. Na engleskom se to kaže “favoring an injured area”. To dovodi do lošeg držanja, što rezultirala gubitkom slobode kretanja ili, drugim riječima, ubrzanog starenja. U tom se trenutku odlučimo zadržati u prilagođenom – krivom – stanju, ili početi vježbati i ustrajati unatoč boli. Ali svaka vježba neće donijeti olakšanje. Općenito je prihvaćeno da kretanje jača postojeći uzorak kretanja. To znači da vježbanje nakon ozljede jača uzorak nepravilnog kretanja koji je nastao kao posljedica ozljede. Tonus oštećenih mišića postaje jači pa kontrakcije preostalih mišića koji štite ozlijeđeno područje postaju jače. Kad nakon ozljede jačamo mišiće, posljedično time povećavamo bol. Zato poslije vježbanja ozlijeđeno područje, nakon razdoblja privremenog poboljšanja, postaje ponovno bolno pa je vježbanje potrebno prilagoditi ili ga čak prekinuti. To se događa pri konvencionalnom pristup treningu.