Poštovani,

partner i ja smo na četvrtom programu ove godine, trećem zajedničkom. Prošlog ljeta pogledala sam istini u oči i suočila se s iluzijom koju sam godinama gradila. Oboje smo imali svoj način otuđenja od sebe, partnerstva, obitelji – i jer smo to činili godinama, situacija se samo sve više komplicirala. I na osobnoj i na poslovnoj razini, jer nam je sve isprepleteno – sada to što više razdvajamo jer tako djeluje lakše.

Kroz AEQ bolje razumijem koji je moj dio odgovornosti u toj priči. Naravno, to je višeslojno. Više puta sam igrala i bila žrtva u očima drugih, umorna, radna, udovoljavala svima, ispunjavala izrečene i neizrečene želje. Istovremeno sam se punila energijom kroz posao koji sam razvijala i kroz odnose koji nisu bili obiteljski. Pomagala sam si raznim duhovnim praksama (reiki, joga…) kako bih mogla nastaviti živjeti na taj način. I tu je bio problem – jer sam dobivala taman toliko energije da mogu izdržati, a da ništa ne promijenim u okruženju u kojem sam bila iscrpljena (u obitelji). Sada razumijem da je to bilo zlostavljanje tehnika – sada pazim da ih koristim za promjene. Također sada bolje razumijem svoja i partnerova osjećanja 2. i 3. stupnja, tko smo i tko želimo biti. I vezu kako partnere biramo na temelju osjećaja 2. stupnja svojih roditelja. Razumijem kako sam sposobnost ženske manipulacije zlorabila prema partneru zbog emocionalne nezrelosti.

Partner se kroz ovu priču otuđio kroz fizički rad do krajnje iscrpljenosti, pušenje marihuane, pretraživanje društvenih mreža, pornografije i avanture s drugom ženom.

Kad sam dobila njegovo priznanje za ono što sam osjećala u vezi odnosa s drugom ženom, zamrznuli smo naš partnerski odnos jer je bilo jasno da tako više ne ide dalje. Imam osjećaj da sam uglavnom ja ta koja daje i donosi odluke vezane za odnos, obitelj.

Kroz posljedice svega što smo izgradili još uvijek hodamo. Osim AEQ-a išli smo i na različite terapije radi podrške situaciji. Oboje smo bili spremni raditi na sebi, na odnosu, na obitelji. To mi je ključno, zato sam odlučna nastaviti. I napredak u našem odnosu je vidljiv, ali stvarno nam se čini da ide polako. Vrlo polako.

Imamo 2 sina. Najteže mi je gledati njih dvojicu, posebno njihov odnos. Bez obzira na to koliko se znaju podržati, pomoći si i držati zajedno, njihov odnos je i dalje vrlo nezdrav. Nešto što je postalo uobičajeno za njih, njima je normalno. Npr. stariji sin ponižava, omalovažava mlađeg ružnim riječima i fizičkim nasiljem (čisti bullying), mlađi pak cvili, vrišti i često izaziva. Sve zajedno je cirkus i jasno mi je da je to odraz i odgovor na naš odnos s partnerom, jer smo i mi puni agresije: partner ju pokazuje djelima i riječima; ja sam ju uglavnom potiskivala u sebi, a onda bih povremeno eksplodirala kao luda nad djecom. Žao mi je što smo im toliko sranja prenijeli i žao mi je što su oblikovali takav obrazac što je normalno. Otvoreno razgovaram s njima, usmjeravam ih – pokušavam dati najbolje što mogu i odlučna sam ustrajati u traženju novih načina kako komunicirati sa svakim od njih, da me mogu čuti. Istovremeno sam svjesna da je primjer važan.

Još ovo: mlađi sin teško diše odmalena, podsjećamo ga da ne diše na usta, noću hrče; posljednjih godina dobiva višak kilograma. Stariji je ove godine počeo biti pogrbljen, također ga podsjećamo na držanje, mršaviji je. Počela sam na njih gledati kao na bolju verziju mene, nas. I na partnera gledam s puno više poštovanja. Pokušavam mu objasniti svoja uvida, razumijevanje, usmjeravati a ne pametovati, osuđivati ili biti u ulozi žrtve. U takvim razgovorima sam još uvijek uglavnom ja ta koja govori – ne znam kako da potaknem da ga čujem, da kaže što misli.

Kaže da mu je teško izraziti se i u takvim razgovorima mi često kaže: “Hoće li za tebe ikada biti dovoljno dobro?”

Vidim sama da kad nešto riješimo, razumijemo, možemo ići dalje, i pretpostavljam da je to smisao života i da nikada ne prestaje dok srce kuca.