Zbog snažnog utjecaja na nastanak kronične zakočenosti i njezine rasprostranjenosti, detaljnije ću obraditi proces potiskivanja poriva za plakanjem. Sličan proces može se promatrati i kod svih negativnih emocija. Počinjemo plakati ako se na donjoj strani ošita (dijafragme) razvije jači pritisak, koji je posljedica porasta energije u trbušnoj šupljini, a taj pritisak nismo preusmjerili u djelovanje.
Sljedeći opis procesa koji dovodi do plača je pojednostavljen. Na promjenu unutarnjeg stanja ili na pritisak iz okoline reagiramo podizanjem tonusa mišića lumbalnog dijela leđa, stražnjice i stražnjeg dijela bedara. Kemijski procesi se pretvaraju u biološku energiju i stvaraju uvjete za ljutnju. Ona podiže unutarnji pritisak u trbušnoj šupljini.
Ovo stanje omogućava reakciju na impulse i situacije koje nas smetaju, ograničavaju ili ugrožavaju. Ako na njih ne možemo utjecati ljutnjom, odnosno ako nam je onemogućena simpatička reakcija borbe, ustrajnosti ili bijega, ili ako pri pokušaju utjecaja osjetimo negativnu reakciju, moramo ograničiti izražavanje ljutnje.
To činimo skraćivanjem trbušnih mišića, dijafragme i prednjeg dijela bedara, što osjećamo kao strah. Duže razdoblje straha i veći unutarnji pritisak moramo barem povremeno otpustiti kroz prihvatljiviji oblik od ljutnje – kroz plač.
Plač kod djeteta obično izaziva suosjećanje i milosrđe, ali ako dijete prečesto plače, to u okolini izaziva otpor, a taj otpor kod djeteta stvara potrebu da potisne utjecaj na okolinu putem plača, što vodi do nastanka kroničnih obrazaca mišićne napetosti. Od nepravilnog držanja, kretanja i disanja tada nije dalek put.
