Pretjerana osjetljivost i otpor prema društvenosti međusobno su povezani. Glavni uzrok je pretjerana osjetljivost koja dovodi do loših iskustava u društvenom životu. Samo druženje, kao događaj, je oblik agresivnog ponašanja – to je situacija u kojoj smo mi ti koji djelujemo agresivno. Ovdje dodatno pojašnjavam što u AEQ metodi podrazumijevamo pod agresivnim ponašanjem.

Agresivno ponašanje je ponašanje kojim se krećemo prema nečemu. Agresija je suprotna od pasivnosti. Agresija sama po sebi ne znači nužno nasilje, iako je nasilje jedan od oblika agresije. Ako ne znamo na vrijeme pravilno riješiti stvari ili ih pustimo da idu predaleko, može doći do korištenja entropičkih agresivnih emocija druge razine, što može dovesti do nasilja. Ponekad je nasilje jedini izlaz. U velikoj mjeri to ovisi o emocionalnoj zrelosti osobe i njezinoj sposobnosti da predvidi budućnost te spriječi neželjene događaje ili ih usmjeri u drugom pravcu, koristeći agresiju na konstruktivan način.

Zašto je agresija toliko važna?

Drugi Newtonov zakon jasno kaže da ako želimo promijeniti smjer ili brzinu kretanja nekog tijela, moramo djelovati na njega određenom silom. To znači da kinetičkom energijom utječemo na tijelo (bilo živo ili neživo) kako bismo promijenili njegovu brzinu ili smjer kretanja. Ako su stvari kronično neadekvatne ili neučinkovite, potrebna je promjena. Ako se promjena ne provede, stanje ostaje kronično isto. Ako su stvari neučinkovite ili neprikladne, problemi će se ponavljati sve dok ne postanu toliko veliki da mogu dovesti do uništenja ili, u slučaju čovjeka, do smrti.

Ako želimo promijeniti nešto kronično, moramo primijeniti drugi Newtonov zakon i djelovati silom na ono što želimo promijeniti. To odmah zahtijeva agresiju, jer bez nje osoba ne može utjecati ni izazvati promjenu. Ako je osoba pasivna, što je suprotno od agresivnosti, tada samo čeka da se stvari same od sebe promijene. U takvom slučaju ona gubi sposobnost da svojom sviješću utječe na promjene na način da se uvaže i njezini interesi ili interesi uključenih osoba.

Pretjerana osjetljivost izravno negativno utječe na pravilnu uporabu agresivnosti. Što se događa kada uključimo agresivno ponašanje kako bismo aktivirali drugi Newtonov zakon? Pokreće se treći Newtonov zakon.

Treći Newtonov zakon kaže da svaka akcija izaziva jednaku i suprotnu reakciju. Ako je osoba koja pokreće akciju odnosno agresivno ponašanje previše osjetljiva i ne može podnijeti jednaku suprotnu reakciju (koja neizbježno slijedi po trećem zakonu), nastaje problem. Umjesto da se kinetička energija, kojom osoba utječe na drugu osobu jer je nešto smetalo, preusmjeri u promjenu, situacija se obrće. Osoba na koju smo djelovali reagira po zakonu i uzvraća jednakom silom. Ako smo preosjetljivi, mi se povlačimo – iako smo zapravo željeli da se promijeni ona.

U takvom slučaju dolazi do velike neučinkovitosti u korištenju agresivnog ponašanja. Osoba gubi sposobnost utjecanja na okolinu i ne može utjecati na ono što je smeta, ugrožava ili ograničava. Kao rezultat, pokušava se povući iz okoline, jer ako nema utjecaja, postaje neučinkovita. Neuèinkovitost odbija, udaljava, nije privlačna i vodi nas daleko od interakcije. To je razlog zašto preosjetljive osobe često postaju antisocijalne.

Zašto dijete postaje preosjetljivo?

Ako roditelj ne zna učinkovito koristiti agresivno ponašanje za rješavanje problema, dijete traži bolju opciju – često izbjegava probleme. To čini ograničavanjem sebe, izolacijom, cinizmom, ljutnjom i stvaranjem distance od drugih. Na taj način ima manje problema, ali i manje užitka i ljepote koje donose društvenost i odnosi.

Kao i sve drugo, i osjetljivost ima dvije krajnosti. Ako zapnemo na jednoj – bilo da smo preosjetljivi ili nas ništa ne dira – to nikada nije dobro.

Preosjetljivost djeteta možemo objasniti i temeljnim načelom AEQ odnosa koje kaže da dijete mora imati previše onoga što roditelju nedostaje, i obrnuto, ono čega roditelj ima previše, dijete mora imati premalo. To se temelji na zakonu ravnoteže.

Ako je dijete preosjetljivo, to često znači da je jedan od roditelja premalo osjetljiv. Neravnoteža u obitelji vodi u njezinu neučinkovitost, što najviše pogađa dijete jer je ono najsenzibilniji član. Kao rezultat, dijete pribjegava suprotnom ponašanju kako bi barem djelomično uravnotežilo taj manjak i smanjilo neravnotežu. Dijete tako kompenzira nedostatak nečega što je ključno za funkcioniranje obitelji.

Ako primijetite da je vaše dijete preosjetljivo, ne pitajte se što nije u redu s njim, već što nije u redu s vama, s vama kao roditeljima i okolinom u kojoj dijete živi. Ako pohađate AEQ programe, redovitim izvođenjem AEQ vježbi vaša senzorna amnezija ili otuđenost postupno se smanjuje i možete sve jasnije vidjeti da je ponašanje djeteta posljedica, a ne uzrok problema.

Tada se možete svjesno posvetiti povećanju svoje osjetljivosti i uravnoteženju onoga što vam nedostaje, a zbog čega dijete ima toga previše. Kada podignete taj manjak na odgovarajuću razinu, dijete će moći smanjiti svoju preosjetljivost.

Smanjena osjetljivost povećava djetetovu sposobnost korištenja agresivnog ponašanja, jer se manje boji reakcije. Kada dođe do reakcije okoline koju dijete želi promijeniti jer ga smeta, ograničava, ugrožava, neće se povući, popustiti ili pobjeći, nego će ustrajati. Tako će postupno postati učinkovitiji u rješavanju problema. Neće biti prisiljen stvarati oklop kronično napetih mišića i kronično aktiviranog simpatičkog živčanog sustava koji mu omogućuje prijelaz iz preosjetljivosti u ukočenost i neosjetljivost, što će kasnije potisnuti njegovo dijete u preosjetljivost, neurotično i histerično ponašanje u borbi za roditeljsku reakciju.

Ako želite riješiti problem, morate unijeti promjenu. A za postizanje promjene potreban je agresivan utjecaj – to znači pritisak na ono što želite promijeniti. Promjena uvijek izaziva otpor.

To postaje još veći problem ako dijete ne odrasta cjelovito, već samo tjelesno, dok emocionalno ostaje na razini djeteta ili adolescenta. Tada imamo osobu čije tijelo može stvarati snažne emocije, ali čija svijest nije sposobna kontrolirati izlazno ponašanje.

Osjećaj krivnje roditelja, koji osjećaju i često znaju da nisu posvetili dovoljno pažnje djetetu, stavili ga na drugo ili treće mjesto tijekom njegova djetinjstva, radije bili vrijedni na poslu, vrlo aktivni u sportu, brinuli se za brak svojih roditelja, podržavali emocionalno nezrelog partnera i time sabotirali svoj odnos, gdje je dijete preuzelo ulogu odsutnog partnera – taj osjećaj krivnje im omogućuje da zažmire na ponašanje svog djeteta.

Dijete tako postaje sve tvrdoglavije, osjetljivije, ogorčeno i preosjetljivo jer je puno mržnje prema okolini koja ga je ostavila na cjedilu.