Propriocepcija i ukočenost mišića

Ključ razumijevanja uzroka kroničnih bolova u mišićima i zglobovima je u propriocepciji, a to je svijest o pokretu, osjećaju i prepoznavanju samog sebe. Mišići i većina tkiva u tijelu imaju osjetilne stanice i receptore koji mozgu poručuju što se događa u tijelu i oko njega.

Kada se mišić napne i skrati ili opusti i produlji, te je s našom propriocepcijom sve kako treba tada to i osjetimo. U zglobovima imamo i osjetilne (senzorne) stanice koje nam govore koliki je pritisak unutar njih i omogućuju nam određivanje položaja i kuta zgloba. Koža neprestano šalje osjetilne podatke, a unutarnji organi komuniciraju sa mozgom živčanim vlaknima. Propriocepcija uključuje čitav središnji živčani sustav, od senzora u tijelu do senzornog dijela u mozgu. U mozgu je osjetilni dio povezan s motoričkim dijelom tako da osjetilne informacije koje dolaze iz tijela postaju vodilja za naredbe kretnja koje se šalju natrag u isto područje. Senzorno-motorni sustav dizajniran je tako da ne osjećamo bez kretanja i ne možemo se kretati bez osjećanja. Kad se krećemo odmah osjetimo to kretanje, a povratne informacije nam omogućuju spoznaju o tome što radimo i gdje se nalazimo. Ta konstantna razmjena osjećaja i naredbi omogućuje nam da živimo i učimo.

Kada rukom želimo prinijeti ili podići šalicu kave, a da je pri tom ne prevrnemo ili razbijemo,  to je moguće jer senzori unutar mišića, kože i zglobova u svakom trenutku obavještavaju gdje je i u kom smjeru ide ruka, te s kolikom se brzinom kreće. Naše gibanje, a time i znanje omogućuju i određuju senzorno-motorne povratne informacije.

Teškoće nastaju kada postupno izgubimo sposobnost osjetiti samoga sebe i svoje pokrete, posljedično tome naši pokreti postaju tvrdi i okorjeli jer gubimo usklađenost između skraćivanja jednih i produljivanja drugih mišića koji omogućuju pokret. Kao rezultat toga smanjuje se sposobnost motoričkog signala iz živčanog sustava u mišić koji tada postaje prenapet, kratak i tvrd. Kada mišići otvrdnu, svjesni se dio povratne petlje senzorno-motornih informacija smanji i prekida, zbog čega mišića i određenih dijelova tijela vremenom postajemo sve manje svjesni. Tako nastaje stanje koje nazivamo senzorno-motorna amnezija. Zbog nje se ne znamo pravilno kretati, ne znamo jače napeti ili do kraja opustiti određene mišiće. Potom nam se nešto dogodi da pokušamo okrenuti glavu i spoznamo da naš vrat nije baš gibljiv. Kada stignemo do te točke to znači da smo izgubili primarnu kontrolu nad gibanjem svoga tijela.

U tijelu postoji pet kardinalnih linija. Prva prolazi od vrha glave do trtice, a ostale četiri su ruke i noge. Kada ležimo na leđima, mirujemo i promatramo sebe u osnovi osjećamo nešto slično slikama koje crtaju djeca kada žele nacrtati čovjeka. Dugačka linija kralježnice, dvije kratke linije za ruke, dvije za noge i krug za glavu. Usmjerimo li pažnju na stopala osjetit ćemo da li su ona topla ili hladna, usmjerena prema gore ili je položaj obaju jednak. Usredotočimo li se na koljena osjetit ćemo koliko prostora ima između stražnje strane koljena i tla. Ako pomislimo na glavu, utvrdit ćemo jeli je nagnuta ulijevo ili udesno; usredotočimo li se na oči najvjerojatnije ćemo ustanoviti da u njima osjećamo napetost.

Tako se možemo upoznati s čuvstvima na način koji ne koristimo u svakodnevnom životu, kada smo na autopilotu. Riječ je o tome kako biti svjestan samoga sebe, svoga tijela i svojih pokreta. Nažalost, većina nas je proprioceptivno nepismena.

Mi, ljudi, vrlo smo dobri u opažanju svijeta i događaja oko nas, a vrlo loši u opažanju nas samih. Takav odnos uspostavlja se već u školi. Tamo se djeca uče mirno sjediti, pažljivo gledati na ploču i slušati učitelja, jer će u protivnom biti u nevolji. Tako većina postaje bolja u percepciji svijeta oko sebe, a sve lošija u samoopažanju. Polako se gubi dodir sa sobom, a koji je inače vrlo jak prvih godina života.

Prve tri, četiri godine života dijete ne radi ništa drugo doli istražuje svoje mogućnosti, testira se, uči iz svojih neuspjelih pokušaja i veseli se novim pokretima. Dijete se na hodanje, koordiniranje kretanja vrata i očiju, okretanje s leđa na trbuh i natrag, skakanje ne navikava – sve to dijete uči samo iskustvom.

Kada kasnije u životu postupno gubi sposobnost učenja kroz iskustvo, jer se previše usredotočuje na okolinu te malo ili ništa na sebe, počinje gubiti motoričke sposobnosti. Premalo istražuje, promatra, proučava, ne provjerava svoje stanje, usredotočen je samo na vanjski svijet. Nema vremena, žuri, jer toliko je toga što još valja učiniti, uostalom i preživjeti. Međutim, nažalost, upravo zbog te potrebe za preživljavanjem, što u suvremenom društvu podrazumijeva biti brz i racionalan s vremenom, život postaje životarenje, jer čovjekova orijentiranost prema vani odnosno dalje od vlastite propriocepcije, vodi do gubitka svjesne kontrole nad samim sobom.

Ista je, međutim, još potrebnija za obnavljanje racionalne upotrebe vlastite energije, što nam omogućuje izbjegavanje obrazaca uzrokovanih svakodnevnim stresom. Ne smijemo zaboraviti da se čovjek oblikovao borbom za opstanak koja je proizašla iz nedostatka energije, a ne nedostatka vremena.