Učenje AEQ metode® bi trebalo biti ugodno iskustvo, a učenici su uvijek zapanjeni kako je vrijeme brzo prošlo. To znači da su puno naučili, što je ujedno i osnovna svrha AEQ metode®.
Albert Einstein napisao je: Najviše učimo kad nešto radimo s takvim zadovoljstvom da ne primijetimo kad vrijeme prođe.
Učenje kroz AEQ vježbe® presudno je za promjenu funkcioniranja neuro-mišićnog sustava, jer usmjerava pozornost na tijelo. Upravo je nedostatak pažnje glavni razlog kronične boli kroz koju tijelo na nas želi usmjeriti našu pažnju.
Zapravo mogu reći da je kronična bol rezultat kroničnog nedostatka pažnje usmjerene na tijelo i njegove osjećaje i kretanje.
Akutna bol upozorava nas na ozljedu ili bolest slanjem signala u mozak koji glasi otprilike ovako: „Ovdje ste ozlijeđeni. imate problem – pobrinite se za to. ”
Ponekad, međutim, ozljeda utječe i na naša tjelesna tkiva i na neurone u našem sustavu boli, uključujući one u našem mozgu i leđnoj moždini, uzrokujući neuropatsku bol (ponekad nazvanu “središnja bol” jer mozak i leđna moždina zajedno čine naš središnju živčani sustav).
Neuropatska bol nastaje uslijed djelovanja neurona koji čine svojevrsnu kartu boli u našem mozgu. Određena područja u našem mozgu za obradu informacija predstavljaju vanjske površine našeg tijela i nazivaju se moždane mape. Kad tijekom aktivne vježbe dodirnemo dio tijela, aktivira se određeni dio mape mozga koji predstavlja taj dio tijela.
Te su mape površinskih dijelova našeg tijela organizirane topografski, što znači da su susjedna područja tijela općenito također jedna na drugoj na karti. Kad se neuroni na našim kartama boli oštete, oni neprestano pokreću lažne alarme i navode nas da vjerujemo kako je problem u našem tijelu, ali u stvarnosti je njegov uzrok prvenstveno u mozgu.
Tijelo je odavno zacijelilo, a sustav boli i dalje je aktiviran. Akutna bol dobila je zagrobni život – postala je kronična bol.
Kako se razvija kronična bol, lakše je razumjeti ako znamo strukturu neurona. Svaki neuron ima tri dijela: dendrite, stanično tijelo i akson. Dendriti su razgranati poput stabla i primaju informacije od drugih neurona. Vode do staničnog tijela koje održava stanicu na životu i sadrži njezinu DNK. Akson je vrsta žive žice različitih duljina (od mikroskopski malog u mozgu do drugih koji prolaze cijelom dužinom nogu i mogu biti dugački gotovo metar). Aksone se često uspoređuju sa žicama, jer mogu prenositi električne impulse na dendrite susjednih neurona vrlo velikom brzinom (od 3 km / h do 300 km / h). Neuron može primiti dvije vrste signala: ekscitacijski (ekscitacijski) i inhibicijski (inhibitorni). Kad neuron primi dovoljno podražajnih signala, on će pokrenuti vlastiti signal. Ako primi dovoljno inhibicijskih signala, manja je vjerojatnost da će se aktivirati. Aksoni gotovo dodiruju susjedne dendrite. Od njih ih dijeli mikroskopski prostor koji se naziva sinapsa. Kad električni signal dosegne kraj aksona, pokreće oslobađanje kemijskog transportera koji se naziva neurotransmiter u sinapsu. Kemijski transporter pluta do dendrita susjednog neurona i iritira ga. Kad kažemo da neuroni “obnavljaju svoje mreže”, mislimo da se promjene događaju u sinapsi, naime, broj veza između neurona se povećava i širi, ili slabi i smanjuje.
Stoga je važno da učitelj AEQ Metode® zna kako se te promjene događaju u mozgu. Tijekom vježbanja s klijentima zato koristimo propriocepciju i druga osjetila za aktivno samo stimuliranje živčanih stanica i veza između njih kako bismo utjecali na plastičnost ili prilagodljivost mozga. Tako klijenti sami mijenjaju svoje navike i svijest. Oni osjećaju promjene u svom tijelu i shvaćaju da ga mogu kontrolirati i promijeniti njegovo funkcioniranje. Dakle, oni pokreću i stimuliraju različite veze i obrasce, a time i manje boli i promjena u funkciji i strukturi u tijelu.
Dendriti su jedna od dvije vrste protoplazmatskih izraslina koje izrastaju iz staničnog tijela neurona, a druga je akson. Aksoni obično prenose elektrokemijske signale, a dendriti ih primaju. Dendriti imaju veću površinu za primanje signala iz živčanih završetaka drugih aksona, pa se kemijski signal može istodobno prenositi na više ciljnih stanica. Mielin je masna tvar koja obavija i štiti živce kako bi mogli brzo prenositi impulse između mozga i različitih dijelova tijela. Mielin također sadrži proteine koje imuni sustav može napadati i okružuje živce središnjeg i perifernog živčanog sustava. Ako je mijelin oštećen u središnjem živčanom sustavu, on pokreće mnoge simptome multiple skleroze. Živčane stanice okružene su mijelinskom ovojnicom, a maleni prostor između ovih ovojnica naziva se Ranvierovim stezaljkama. Kad mozak šalje poruke živcima leđne moždine, impulsi skaču s jedne stezaljke na drugu. Mielin sprječava da ti impulsi u pogrešnoj točki pobjegnu iz živčanog vlakna.
Svrha AEQ metode® je promjena podsvjesnih obrazaca kretanja obnavljanjem neuronskih mreža temeljenih na učenju i svjesnom kretanju. Ako to činimo redovito, obnavljamo mreže u kori velikog mozga i mijenjamo dijelove svjesnog mozga iz kojih izlaze obrasci koje želimo promijeniti kako bismo poboljšali stanje tijela.
Jedan od temeljnih zakona moždane neuroplastičnosti jest da neuroni koji se pokreću zajedno također zajedno tvore mreže, što znači da ponavljajuća misaona iskustva dovode do strukturnih promjena u neuronima u mozgu koji to iskustvo obrađuju, a sinaptičke veze između tih neurona postaju jači. Popularno rečeno, to znači da se različite skupine neurona povezuju u mreže kada osoba nauči nešto novo. Kad god se ponovi bilo koja aktivnost koja povezuje neurone, ti neuroni zajedno pokreću brže, jače i oštrije signale, a ciklus vještina postaje učinkovitiji i bolji. To je moguće jer što se više puta neuroni pokrenu zajedno, više mijelina obavija aksone koji ih povezuju. Veza je bolja i brža.
Zato uopće izvodimo AEQ pokrete. Kada ih ponavljamo sa sviješću, pojačavamo te signale, što potiče nove i bolje navike. Čak i kad ih mozak počne automatski izvršavati, moramo održavati svjesnu kontrolu nad njima.
Isto vrijedi i za vožnju bicikla: svjesno kontroliramo automatske pokrete kako se ne bismo prebrzo ušli u zavoj. Dakle, možemo promijeniti senzorni motorički dio svog mozga, naučiti nove vještine i postati bolji u njima. Tada podsvjesni dio svog mozga možemo koristiti za vještine koje već znamo dobro izvesti. Kad osoba na dulje vremensko razdoblje prestane svakodnevno redovito i svjesno kontrolirati i provjeravati pokrete, te veze slabe i mnoge se na kraju također izgube. Svijest time gubi osjet i kontrolu nad sadašnjošću dok podsvijest sve više regulira istu. Iako su njezini uzorci može već podosta neusklađeni sa realnošću. Uglavnom zato što suvremeni način života ne zahtijeva od nas da se krećemo učinkovito i raznovrsno, ovo je primjer općenitijeg principa plastičnosti, naime fenomena “iskoristi ili izgubi”. Često će neuroni koji su korišteni za ovu vještinu preuzeti druge mentalne zadatke koji se sada redovnije izvode. Načelom koristi ili izgubi također se može upravljati promjenom veza u mozgu koje nam više ne idu u korist, jer se neuroni koji se ne pokreću zajedno ne povezuju u mrežu. Stoga tijekom aktivne terapije i AEQ vježbi izvodimo razne pokrete. Kad klijent oblikuje pogrešan obrazac zbog senzorno motorne amnezije, mora naučiti mijenjati veze između neurona u područjima koja se koriste za to kretanje kako bi zaustavio uobičajeno kretanje. To je slično promjeni jednog prekidača za tri svjetla u dva ili tri prekidača za ista tri svjetla. Još uvijek možemo uključiti sva svjetla odjednom, ali možemo i svako posebno, što prije nismo znali / mogli.
Fleksibilnost mozga vrlo je dobra stvar ako su naše senzorne percepcije ugodne, jer nam pomaže oblikovati mozak koji može bolje percipirati ugodne osjećaje i uživati u njima. Zato je toliko važno ne osjećati bol tijekom vježbanja ili kretanja i ne pretjerivati. Učenici stoga moraju odlučiti koliko napora žele uložiti u pandikulaciju. Također moramo biti oprezni da klijente ne prisiljavamo na bol ili grčeve, već da ih protresemo tek toliko u pravom smjeru da poboljšaju vještine koje već imaju. Ista ta plastičnost mozga, međutim, može biti i glavna smetnja kada je osjetni sustav, koji neprestano prima signale, sustav boli. To se može dogoditi kada je osoba imala klizanje vertebralnog diska ili hernije diska, koji zatim neprestano pritišće korijen živaca u kralježnici. Karta bola za ovo područje postaje preosjetljiva i počinjemo osjećati bol ne samo kad pločica dodirne živac i pomaknemo se pogrešno, već i kada ploča ne pritišće toliko snažno na živac. Signal boli putuje i “odjekuje” kroz mozak, pa je bol prisutna čak i kad nestane izvorni podražaj.
Kod AEQ metode® važno je svakodnevno izvoditi AEQ vježbe od 20 do 40 minuta. Promatramo i uspoređujemo kako osjećamo i kontroliramo kretanje tijela kroz vježbu i pokušavamo izjednačiti osjećaje i kontrolu nad njim. Pokreti su nježni mekani i nikad takvi da uzrokuju bol. Ako zaboli, provjeravamo ne pokreće li se na silu jer želimo pomicati dio tijela više nego što smo trenutno u mogućnosti opustiti mišiće koji su uključeni u pokretu. Ovako izveden pokret tada uzrokuje bol jer izvodimo istezanje ili uzrokujemo bolove u mišićima koji se previše zategnu zbog nedosljednosti koja proizlazi iz nesuradnja mišića koji se produljuju. Kroz eksperimentiranje i učenje polako bolje koordiniramo kontrakcije i opuštanje te izvodimo pokret sve mekše, lakše i učinkovitije. To je presudno za dugoročno poboljšanje uređenosti živčano-mišićnog sustava, a time i uklanjanje boli. Ako se usredotočimo na pokret, mijenjamo navike i obrasce kretanja. Kako se mijelinska ovojnica zadebljava i poboljšava provođenje živčanih stanica, klijenti otkrivaju da ti pokreti samopomoći povećavaju njihovu fleksibilnost, sposobnost opuštanja, ravnoteže i koordinacije. Kao što smo naučili “loše” navike i ugradili ih u svoju moždanu koru, tako možemo učiniti i s “dobrim” navikama.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
