Kod AEQ disanja glavni je naglasak na tome da se dovoljno dobro objasni kako zadržavanje ponašanja ili onemogućavanje spontanog i autentičnog ponašanja u djetinjstvu ili kasnije u životu negativno utječe na disanje i kako takva prisila okoline da se osoba mora ponašati na određeni način kako bi bila prihvaćena, odnosno da ne bi bila odbačena, kronično mijenja ritam i način disanja. Takva osoba potom to disanje doživljava kao svoje normalno disanje. Takvo disanje niti ne može mijenjati, a čak i ako ga mijenja, obično brzo prestane. Problem nastaje ako nezdravo disanje, koje ste internalizirali kao normalno, na razini podsvijesti pokušavate zamijeniti zdravim disanjem, a pritom ne dobivate objašnjenje koji su mogući uzroci zbog kojih ste prestali pravilno disati – tada će učenje zdravog disanja na vas djelovati vrlo nezdravo. Znači, što pravilnije dišete, to ćete se više osjećati uznemireno, a nećete znati zašto, jer samo slijedite upute koje su logične i „zdravorazumske“: diši pravilnije.
Poanta je da pravilno (učinkovito i dinamično) disanje u određenom životnom razdoblju (obično rano djetinjstvo) nije bilo moguće, poželjno ni dopušteno, i zbog pritiska okoline smo ga promijenili u nepravilno. AEQ disanje prvenstveno se temelji na tome da onaj koji ga uči postepeno opaža i sve bolje razumije te procese, te zatim shvati da je promjena disanja iz nezdravog u zdravo dugotrajan proces, jer je neposredno povezana s porastom emocionalne zrelosti.
Ako osoba ne razvija emocionalnu zrelost, a pritom mijenja disanje, imat će drukčiju energiju i unutarnje stanje. Imat će više energije jer pravilnije diše, ali s tom energijom neće znati ni razumjeti što s njom činiti, jer joj nedostaje emocionalne zrelosti – to će izazvati anksioznost, tjeskobu, vrućinu, razdražljivost i neugodan osjećaj, te će sebe početi doživljavati kao „lošu“. Tada se motivacija za učenje disanja dramatično smanjuje, pa osoba napušta učenje zdravog disanja, bez obzira na metodu.
Zdravo disanje je ono koje je prilagođeno trenutnoj situaciji. Ako je osoba u mirnom okruženju, disanje je sporo, mekano i smireno. Ako je u situaciji borbe ili bijega, disanje se ubrzava, postaje odlučnije, dublje i snažnije, kako bi proizvelo dovoljno energije i potpore u trbušnoj i prsnoj šupljini te prsnom košu, da osoba osjeti svoju stvarnu snagu i zna odgovoriti borbom, bijegom ili ukočenošću, ako su stvari zaista teške – tada diše s izraženim strahom kako bi spriječila neprimjerenu reakciju tijela ili izražavanje emocija.
Zdravo disanje prema AEQ metodi je dinamično i odgovara potrebama u kojima se osoba trenutačno nalazi. Ne dišemo brzo dok spavamo, niti sporo dok bježimo od medvjeda – da uzmemo dva ekstrema. Za takvo disanje osoba mora imati dobro razvijenu svjesnost i kontrolu nad mišićnim tonusom, te jasnu svijest i utjecaj na vlastiti način disanja.
Još jedna važna stvar: ako osoba ima kronično zgrčene mišiće trupa, ne može pravilno disati, čak i ako to jako želi. Kronično zgrčeni mišići ne dopuštaju optimalne promjene tonusa. Osoba ne može, recimo, opustiti leđa pri izdahu, niti trbuh pri udahu jer je kronično napet. Takvo disanje je kronično nepravilno jer se vitalni dijelovi trupa, koji su najvažniji za disanje, ne koriste ispravno.
Ako u trbušnoj šupljini imamo snažno potisnute emocije koje ne smijemo izraziti, podižemo napetost dijafragme kako bi stvorili neku vrstu zida koji drži visoki tlak u trbušnoj šupljini i ne propušta ga u prsni koš ili glavu. Možemo godinama biti u nemoći a da toga nismo svjesni – ili to uviđamo tek povremeno. Takva dijafragma ne može djelovati optimalno.
Dijafragma je glavni dišni mišić, čija je funkcija promjena oblika trbušne i prsne šupljine. Promjena oblika prsne šupljine nužna je da bi se promijenio tlak u njoj, što je nužno za pomicanje zraka – ili spuštanjem tlaka u prsnoj šupljini za udah, ili njegovim podizanjem za izdah. Disanje je prijenos plinova, a njihovo kretanje ovisi o promjeni tlaka. Plinovi idu iz područja višeg u niži tlak.
Dakle, ako prilikom izdaha potisnete dijafragmu prema gore, smanjujete volumen pluća, što povećava tlak unutar njih i zrak izlazi van. Suprotno se događa pri udahu – dijafragma se povlači prema dolje, povećava prsni koš, tlak se snižava i zrak ulazi. To je funkcija dijafragme. Trbušni mišići igraju veliku ulogu jer određuju koliko će se oblik trbušne šupljine promijeniti tijekom udaha.
Povezanost leži u tome da jedino promjenom oblika trbušne šupljine možemo učinkovito promijeniti volumen prsne šupljine. Ako to nije moguće, ne dolazi do promjene tlaka i ne dolazi do disanja, tj. do pomicanja zraka. To je vrlo učinkovita strategija za potiskivanje emocija, spontanosti i ostajanje u stanju nemoći.
