Struktura određuje funkciju, a funkcija s vremenom mijenja strukturu. To je temeljno razumijevanje svakog sustava (živog ili neživog) koji slijedi fizikalne zakone i u određenom vremenskom okviru stvara međusobni utjecaj s ciljem povećanja učinkovitosti. Učinkovitost određuje zakon o učinkovitosti, koji proizlazi iz zakona termodinamike i očituje se kao težnja sustava da s uvijek manje energije postigne sve više reda i uređenosti. Ako su uvjeti odgovarajući, sustav se razvija prema većoj uređenosti i sintropiji. Ako uvjeti to onemogućuju, razvija se entropija, što znači raspad, kaos i neučinkovitost.
Funkcija i struktura moraju biti usklađene kako bi sustav mogao percipirati stvarnost okoline i na nju pravovremeno i smisleno reagirati. U živom sustavu, poput čovjeka, to znači da struktura tijela, mišića, vezivnog tkiva i živčanog sustava mora biti sposobna izvršiti zadatak (funkciju) koja je potrebna s obzirom na zahtjeve okoline. Istovremeno, funkcija mora biti dovoljno suptilna i svjesna kako bi mogla utjecati na oblikovanje strukture. Kada ta dva elementa djeluju međusobno, sustav razvija visoku razinu homeostaze, unutarnje ravnoteže i time otpornost na izazove, stres i kronične poremećaje.
Kod akutnih opterećenja, fizičkih ili emocionalnih, dolazi do brze sinkronizacije funkcije i strukture s ciljem da tijelo osigura odgovarajući odgovor, bilo da se radi o povećanoj pokretnoj učinkovitosti ili isključenju percepcije. Tijelo mobilizira više životne energije i povećava potencijalnu energiju u tkivu, koja se zatim oslobađa kao kinetička energija za rješavanje problema. Ovaj proces temelji se na aktivaciji simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava. Ako rješenje ne nastupi ili ako stanje traje, promjene na funkcionalnoj razini s vremenom se zapisuju u strukturu. U neurofiziološkom smislu to znači promjenu u neuronskim mrežama središnjeg živčanog sustava. Organizacija pokreta, emocionalnog izražavanja i percepcije se mijenja. Ako je ta promjena učinkovita, uspostavlja se nova struktura koja omogućava višu učinkovitost u sličnim situacijama u budućnosti.
Funkcija i struktura ne oblikuju se samo u pojedincu, već se putem obrazaca ponašanja, odnosa prema okolini i emocionalne reaktivnosti prenose između generacija. Tako se učinkovitost ili neučinkovitost prenosi na potomke kao dio obiteljskog zapisa, ne samo genetski, već prije svega putem somatskog učenja. Djeca uče djelovati s istim energetskim tonusom, istim mišićnim odgovorom i istim stupnjem emocionalne zrelosti kao i njihovi roditelji. Ako odrasla osoba ne osjeća sebe, neće osjetiti ni druge. Dijete to percipira i prilagođava se smanjenjem osjeta vlastitih potreba. Funkcija zaštite od prevelike neugode s vremenom postaje struktura koja ograničava kretanje, percepciju, izražavanje i sposobnost uređivanja odnosa.
Primjer takvog procesa je razvoj Raynaudovog sindroma kod djeteta koje je odrastalo uz roditelja s visokim stupnjem senzorno-motorne amnezije i senzorno-motorne iluzije. Majka koja nije osjećala vlastite emocije, potrebe i tjelesne napetosti, nije mogla pravovremeno prepoznati i odgovarati na stvarne potrebe svoje kćeri. Zbog kronične nesposobnosti izražavanja emocija, postavljanja granica i preuzimanja odgovornosti za vlastite osjećaje, godinama je bila pod utjecajem simpatičke dominacije u autonomnom živčanom sustavu. Dijete se na to prilagodilo tako što je njegovo tijelo smanjilo percepciju iz okoline i prekinulo kontakt s vlastitom periferijom. Struktura tijela postala je obrambena. Krvotok u prstima se smanjio, mišićni tonus u membrani se povećao, fascijalna ovojnica se zgusnula. Struktura je postala kruti oklop, a funkcija se svela na minimum potreban za preživljavanje.
U takvom slučaju nije dijete ono koje treba učiti AEQ, već majka. Njezino tijelo i njezino djelovanje temeljni su uvjet za promjenu stanja kod djeteta. Budući da je dijete u razvoju i energetski snažno vezano za primarno okruženje, osobito majku, svaka promjena u njezinom ponašanju izravno potiče preoblikovanje djetetove strukture. Kada majka kroz AEQ vježbe i tehnike disanja počne smanjivati SMA i SMI, povećavati osjetljivost vlastite membrane, smanjivati mišićnu krutost i povećavati protočnost energije u periferiji, počinje oblikovati novo okruženje. Djetetovo tijelo registrira tu promjenu i postupno reagira s većom otvorenošću, većom protočnošću i većom svjesnom prisutnošću.
AEQ disanje ima ključnu ulogu u tom procesu. Sporo, trbušno disanje aktivira parasimpatički dio autonomnog živčanog sustava, povećava protok energije kroz trup, smanjuje napetost u dijafragmi i povećava stabilnost unutarnjeg prostora. Time se poboljšava veza između percepcije i izražavanja emocija, obnavljaju se neurološke veze, povećava se otpornost na emocionalne i fizičke izazove te se ponovno uspostavlja mogućnost za uređivanje odnosa na višoj razini.
Razumijevanjem fizikalnih zakonitosti i dubokom samorefleksijom, kroz AEQ metodu se otkriva logika prema kojoj se zajednički oblikuju unutarnji i vanjski svijet pojedinca. Time se ruši iluzija, uklanja informacijski vakuum i omogućuje svjesna promjena strukture kroz promjenu funkcije. Kada se to dogodi kod roditelja, dijete stječe uvjete za promjenu, bez da je izravno uključeno u vježbu ili razumijevanje. Struktura roditelja jest okruženje u kojem dijete oblikuje vlastitu strukturu. Zato AEQ metodu najprije i prije svega treba provoditi majka, a ne dijete. Time se proces učenja, uređivanja i poboljšanja ponovno povezuje s prirodnim zakonom koji kaže da promjena uvijek počinje kod onoga tko ima veći utjecaj na okruženje. U obiteljskom sustavu to je uvijek roditelj.
Aleš Ernst, autor AEQ pristupa
