Priča o princezi na zrnu graška, kojoj se bol u tijelu čini potvrdom posebnosti, nije samo bajka za laku noć, već prekrasna alegorija suvremene iluzije važnosti koju generira lijeva hemisfera mozga kada izgubi kontakt sa stvarnošću tijela. Princeza iz te priče osjeća nešto što nitko drugi ne osjeća. Zrno graška, koje unatoč dvadeset madraca uzrokuje neprospavanu noć, postaje simbol za onaj unutarnji dio čovjeka koji ne podnosi stvarni kontakt, a istovremeno želi da mu zbog te osjetljivosti bude priznata posebna vrijednost.
U stvarnosti se radi o tjelesnoj razdražljivosti zbog pretjerane napetosti, o senzoričkoj prezasićenosti i unutarnjoj izgubljenosti koja je posljedica nedostatka pouzdane strukture u ranom djetinjstvu. Princeza si ne usuđuje priznati da je bol posljedica nerazvijenosti i zato je pretvara u dokaz odabranosti. U sebi stvara svijet u kojem je više od drugih jer pati drugačije, jer osjeća više, jer vjeruje da ima pravo na veću pažnju. Tako njezina bol postaje glavni dokaz njezine važnosti i istovremeno glavni razlog da se ne promijeni.
Kada se osnovni odnosi u obitelji ne razviju u sigurno, poštovano i stabilno okruženje, dijete ne može oblikovati zdravu sliku o sebi. Umjesto osjećaja sigurnosti i voljenosti, razvija osjećaj posebnosti koji hrani bolom. Ulogu žrtve zamjenjuje ulogom iznimnog bića koje osjeća više od drugih, vidi više od drugih i stoga vjeruje da mu pripada više. No takva posebnost nije dar. Ona je kompenzacija. Iskrivljena slika o sebi koja proizlazi iz boli, a ne iz stvarnog osjećaja vlastite vrijednosti.
Kada ta unutarnja struktura odraste, više ne traži samo potvrdu. Traži utjecaj. Treba ga jer vjeruje da će tek njime potvrditi da njezina patnja nije bila uzaludna. Da trpljenje nešto znači. Da ju je ono učinilo nečim višim. I tu iluzija počinje rasti. Postaje sustav. Obrazac koji se produbljuje poput brazde u moždanoj kori; svaka nova situacija u kojoj nije saslušana još je više učvršćuje u uvjerenju da nije saslušana jer je posebna. Ne zato što nije u pravu, već zato što drugi nisu dovoljno razvijeni da bi je razumjeli. I da bi samo imala više utjecaja, svijet bi bio bolji. A što joj se taj utjecaj više izmiče, to je više boli. I što je više boli, to više vjeruje da je u pravu.
Ali kako taj utjecaj u stvarnosti ne dobiva, jer nema dovoljno razumijevanja, znanja ili zrelosti za pravo vođenje, počinje stvarati iluziju utjecaja. Prilika za to u suvremenom svijetu ne nedostaje. Može pisati, govoriti, mentorirati, komentirati. No sve to čini s ciljem održavanja svoje uloge. Ne radi istine, već radi moći. Ne radi uvida, već radi kontrole. Ne traži dijalog, već priznanje. Ako ga ne dobije, mijenja priču. Zavodi. Zamagljuje. Koristi strategije koje razvije svatko tko ne zna osjetiti, ali se mora osjećati važnim.
Njezina snaga proizlazi iz sposobnosti manipulacije emocionalnom glađu drugih. Pronalazi one koji su također izgubili kontakt s tijelom, kojima desna hemisfera mozga ne omogućuje zdravu prosudbu. One koji ne osjećaju da nešto nije u redu, već samo slušaju riječi koje zvuče ispravno. Tako stvara svoj dvor. Svoje sljedbenike. Podanike. Ne zato da bi im služila, već da bi oni služili njezinoj ulozi. Njihova nemoć, nejasnoća, sumnje i traženja su plodno tlo za jačanje njezine autoriteta. Oni su njezina potvrda. Bez njih bi morala priznati svoju nemoć. S njima može ostati kraljica.
No ta uloga ima cijenu. Budući da se temelji na laži, zahtijeva stalno hranjenje. Treba stalno nove sukobe, stalno nove razloge, stalno nove dokaze da je u pravu. A ako ih svijet ne ponudi, ona ih stvara. Sukob joj ne uzrokuje stres. Ona ga treba. Jer sukob znači da je važna. Jer u sukobu može ponovno pokazati svoju bol. Jer ako pati, znači da je u pravu. A ako je svijet ranjava, onda je jasno – svijet je loš, a ona bolja. Njezina slika je okrenuta prema unutra, ali projicirana prema van. Više ne vidi tko je. Vidi samo ono kako izgleda. I tu sliku mora održavati pod svaku cijenu.
Kao žaba iz basne koja je htjela postati konj i podkovala noge da bi izgledala veličanstvenije. Ali kad je stigla do vode u kojoj je nekad plivala lako i bez otpora, potkovice su je povukle na dno. Više nije mogla ni ono što je nekoć znala. Srećom, druge žabe joj nisu slijedile. Tako se i čovjek koji si nadjene ulogu koja mu ne pripada i pokušava je održati vanjskim simbolima moći izgubi pod težinom vlastite iluzije. Slika koju je stvorio onemogućava ga u osnovnom kretanju – u kontaktu sa sobom, lakoći, iskrenosti i ranjivosti. A kad jednom tone, više mu nitko ne može pomoći. Jer nitko više ne vidi žabu. Svi gledaju konja koji ne zna plivati.
Zato je u obitelji gdje odnos počiva na sigurnosti, iskrenosti i odgovornosti još važnije znati prepoznati kako se netko ponaša kada dobije osjećaj moći i utjecaja. Kada dobije mogućnost odlučivanja, usmjeravanja, utjecaja na druge, tada se otkriva pravo lice. A ako to učinimo na vrijeme, na nježan, ali jasan način, možemo si uštedjeti mnogo problema kasnije, kada bi takva osoba već zauzimala važnu ulogu kao partner, roditelj, nositelj odnosa. Jer moć i utjecaj ne otkrivaju osobu – oni je ogole. Ako tada postane neosjetljiv, arogantan, previše samouvjeren, manipulativan ili ranjivo uvrijeđen, tada ga ne vodi kontakt s istinom, već unutarnja potreba za kompenzacijom neobrađene boli iz djetinjstva.
Svi smo mi krvavi ispod kože. Svatko od nas ima svoju unutarnju priču. I upravo zato je važno razumjeti razlike u djelovanju lijeve i desne hemisfere mozga. Lijeva hemisfera je alat logike, objašnjenja i kontrole. Ali bez razvijene i vodeće desne hemisfere, ona postaje opasno oruđe. Desna hemisfera omogućava osjećaj, kontakt, svjesnost. Ona je jedina koja može osjetiti da nešto nije stvarno, čak i kada izgleda uređeno. Ona vidi ispod površine, osjeća dinamiku odnosa, čuje tišinu između riječi.
Ako želimo razvijati bilo što važno – odnos, partnerstvo, roditeljstvo, sigurno obiteljsko okruženje – desna hemisfera mora voditi. Samo uz njezinu jasnoću lijeva može djelovati u ravnoteži i podršci. Ako toga nema, svaka struktura koju stvorimo postupno će postati poprište borbe za moć i potvrdu ega. Važne stvari privlače i one koji žele utjecati na druge samo zato što nemaju utjecaja na sebe. I ako to ne znamo osjetiti, pomoći ćemo graditi nešto što će nas s vremenom početi izjedati iznutra.
Zato je nužno povećavati iskrenost i pažnju smanjenjem SMA i povećanjem emocionalne zrelosti i učinkovitosti. Treba promatrati kako se netko ponaša kad više nije žrtva, nego kad dobije priliku voditi. Kad ima moć odlučivanja. Kad ga drugi slušaju. Kad mu vjerujemo. Ako tada ne ostaje u kontaktu s tijelom, suosjećanjem, poštovanjem, nego sklizne u kontrolu, dramatiziranje ili zahtijevanje lojalnosti, tada još nije spreman. Što to ranije primijetimo, to više ljubavi štedimo kasnije. I više istine sačuvamo u obitelji.
Zato je učenje AEQ pristupa jedan od najjačih načina kako postajemo sposobniji za opažanje, razumijevanje i pravovremeno reagiranje na ove suptilne, ali izrazito snažne unutarnje dinamike. AEQ nas uči kako kroz vlastito tijelo naučiti osjećati ono što je um dugo potiskivao i racionalizirao. Kada kroz smanjenje kronične mišićne napetosti i povećanje osjećanja u tijelu ojačamo utjecaj desne hemisfere, počinju se postupno otkrivati nesvjesni obrasci koji su oblikovali naše shvaćanje sebe i drugih.
I kada to uspijemo kod sebe, možemo to mnogo brže, jasnije i bez emocionalne zamagljenosti prepoznati i kod drugih. Učenje AEQ pristupa ne znači samo naučiti se bolje kretati, disati ili upravljati boli. Prije svega znači naučiti razlikovati istinu od uloge, kontakt od kontrole, ranjivost od manipulacije. Naučiti kako prepoznati osobu koja želi voditi iz ega, prije nego joj damo priliku da svojom vanjskom ulogom prikrije unutarnju prazninu.
Naučiti pravovremeno postavljati pitanja, ponuditi ogledalo, zaustaviti dinamiku koja bi inače dovela do raspada odnosa, grupe ili obitelji. S AEQ pristupom postajemo prisutniji, manje reaktivni, strpljiviji i precizniji. Ne zato što moramo biti “bolji,” već zato što postajemo svjesniji. A ta svjesnost je jedino što nas dugoročno štiti od toga da u naše odnose ulaze oni koji žele voditi druge jer ne znaju voditi sebe.
S AEQ pristupom ne postajemo samo zdraviji – postajemo i odgovorniji. A to je ono što obitelj, partnerstvo, zajednica i svijet danas najviše trebaju.
Aleš Ernst, autor AEQ pristupa.
