Promotrimo li i proučimo proces izmjene plinova u organizmu dolazimo do činjenice kako je kemorecepcija jedna od najvažnijih funkcija složenijih oblika života.
Što je kemorecepcija?
Potrebu za udisajem reguliraju kemoreceptori smješteni u podnožju moždanog debla. Podizanjem razina CO2 u krvi, receptori šalju signale mozgu da dišemo dublje i brže, kada je razina CO2 u krivi niska, šalju suprotne signale, da se disanje uspori, pa se time razina CO2 povećava.
Dovoljno visoka razina CO2 u krvi nužna je za pravilnu dostavu kisika iz krvi u tkivo i unos CO2 iz tkiva u krv jer se CO2 veže za hemoglobin na mjestu koje je prije razmjene zauzimao kisik.
Obrnuti proces odvija se u plućima gdje CO2 prelazi u zrak u alveolama, a kisik se veže na hemoglobin. Tako naše tijelo određuje način na koji dišemo. Sukladno tome jasno je da nije razina kisika ključna za pokretanje izmjene plinova, već razina CO2 .
Zašto je to tako možemo vidjeti analiziramo li nastanak atmosfere, kada je omjer plinova bio znatno drugačiji nego danas.
Kisika je tada bilo malo , dok je razina CO2 bila visoka. Prvi organizmi su dobivali energiju za preživljavanje anaerobnim procesom fotosinteze, gdje se energija sunca u prisutnosti CO2 pretvara u ATP i kisik.
Takav proces djelovanja omogućuje život ali ne i kretanje, zbog energetske neučinkovitosti, karakterističan kod biljaka i jednostavnih organizama kojima za život nije potrebno kretanje.
Zbog sve većeg broja anaerobnih organizama postupno se počeo mijenjati omjer plinova u atmosferi, razlog tomu je taj jer su ti organizmi konzumirali CO2 i proizvodili O2, a nitko nije trošio CO2.
Sukladno tome koncentracija O2 tako se povećala, što je omogućilo mutacije anaerobnih organizama i pojavu onih koji su koristili O2 za proizvodnju energije i izbacivali CO2.
Dogodio se aerobni proces, koji je 16 x učinkovitiji od anaerobnog, to je aerobnim organizmima omogućilo veću kompleksnost djelovanja.
To je dovelo do daljnje evolucija aerobnih organizama prije otprilike dvije i pol milijarde godina.
Kemorecepcija je tako zbog svoje važnosti u očuvanju života prešla je iz jednostavnijih u složenije oblike života. Taj sustav senzora djeluje u dubini kralježnične moždine i stvara osjećaj gušenja te snažnu potrebu za kretanjem i promjenom smjera. To stanje primjerice možemo osjetiti kod zadržavanja daha.
Veća količina energije koju aerobni organizmi stvaraju omogućila je stvaranje mišićnog i živčanog sustava. Daljnjom evolucijom kemoreceptori su postali plastičniji , što znači funkcioniranje u širem rasponu koncentracije CO2. Upravo ta sposobnost prilagodbe na različite razine CO2 i kisika pomogla je životu u opstanku i širenju.
Sami procesa proizvodnje životne energije, odvija se kroz Krebsov ciklus u tijelu gdje iz ADP-a nastaje ATP dopremanjem energije iz hrane, koja se zatim u mišićima pretvara u ADP, a razlika u energetskoj vrijednosti pretvara se u vitalnu energiju.
Kako bi si molekula ATP-a ponovno povratila energiju zaduženi su aerobni i anaerobni procesi.
Aerobni proces odvija se u prisutnosti kisika. Proces pretvorbe ADP-a u ATP i tako obnove energije, koristi kisik. Produkt tog procesa su ATP, CO2 i voda.
Aerobni proces je vrlo ekonomičan jer jedna molekula glukoze energijom napuni 38 molekula ATP-a Zbog veće složenosti aerobni proces je sporiji i manje osjetljiv na iznenadne potrebe za energijom.
Suprotno tome, anaerobni proces odvija se u nedostatku kisika, a kada je potreba za energijom veća od mogućnosti organizma, kisik se ne osigurava aerobnim putem, koji sve više klizi prema anaerobnom putu. U anaerobnom procesu ugljikohidrati se moraju vrlo brzo pretvoriti u energiju kako bi zadovoljili potrebe za njom, pa glukoza bira drugačiji put od kisika. Tijelo štedi vrijeme, ali žrtvuje učinkovitost i čistoću pretvorbe. U takvom režimu , umjesto uobičajenim 38 molekula ATP-a , tijelo uspijeva napuniti samo dvije molekule ATP-a ,iz svake molekule glukoze, jer se u tim uvjetima glukoza samo djelomično razgrađuje a ostalo dio se pretvara u mliječnu kiselinu a ne CO2 i vodu.
Takva brza proizvodnja energije može najviše trajati 90 sekundi, dakle anaerobni procesi se aktiviraju za velika opterećenja u relativno kratkom vremenu. Proces se zaustavlja kada se u našim mišićima nakupi previše mliječne kiseline.
Ova dva procesa(AEROBNI, ANAEROBNI) se neprestano odvijaju i izmjenjuju u našem organizmu. Sposobnost proizvodnje i usmjeravanje životne energije ovisi o izvoru iz kojeg organizam crpi najveći dio energije.
Ključno je razumjeti da aerobni procesi zahtijevaju više vremena i da su učinkovitiji od anaerobnih procesa. Anaerobni su povezani sa simpatičkim odgovorom AŽS , koji se aktiviraju kada smo u opasnosti, te nam tako omogućuju preživljavanje.
Kada to analiziramo i razumijemio, postaje očito kako anaerobni proces punjenja ATP-a koristimo namjenski zbog njegove neučinkovitosti.
Dijete ga primjerice koristi kada mu se zbog nedovoljne emocionalne zrelosti roditelja, odgajatelja i učitelja ne dopušta korištenje intenzivnih emocija, kojima treba utjecati na okolinu.
Prisiljavamo ga da obiljem hrane i vode pronađe način da održi nisku razinu vitalne energije, kako bi što manje ometao okolinu i prilagodio joj se.
Disanje tako sve više postaje nepravilno i usmjereno na smanjenje CO2 u tijelu jer niža razina CO2 znači nižu razinu kisika u tkivima, a time i višu razinu anaerobnog procesa stvaranja vitalne energije.
Visoki unutarnji tlak koji je posljedica potisnutih i neizraženih emocija te visoke potencijalne razine energije u tjelesnim šupljinama, ph krvi iz blago bazične vrijednosti(7,325) mijenjaju u kiselu(prema 6,8), što je opasno i može dovesti do sepse ako tijelo ne poduzme odgovarajuće mjere.
Neprirodno disanje djeteta možemo tražiti u neprirodnom ponašanju koje postaje slično ponašanju ljudi iz okoline(roditelj) koji su promijenili svoje ponašanje i izražavanje emocija te postali drugačiji kroz senzomotornu amneziju i promjenu disanja u svom djetinjstvu i mladosti.
Dijete tako nema priliku promatrati starije u spontanosti pokreta, izražavanja i disanja, što uglavnom omogućuje aerobni način djelovanja, koji je također prirodan način i trebao bi prevladati. On ih oponaša, ali pritom polako i uporno usvaja iste obrasce neautentičnog ponašanja i djelovanja.
Čovjek se kroz evoluciju razvio u najsloženije živo biće. Ima najkompleksniji pokret i emocionalni raspon. Zbog toga je pravilno disanje toliko važno za njegov odgovor i zdravlje. Pravilno disanje je moguće ukoliko u tijelu imamo dovoljno CO2, plina koji sami proizvodimo, kao i druge aerobno aktivne životinje.
U atmosferi ga već duže vremena nema dovoljno za to a ujedno nam veći postotak kisika u zraku omogućuje bolji aerobni proces nego u dalekoj prošlosti, pod uvjetom da možemo stvoriti i tolerirati odgovarajuću razinu CO2 u sebi.
Fleksibilnost kemoreceptora, a time i tolerancija na porast CO2 u krvi je ono što zapravo razlikuje zdrave ljude od nezdravih. Dovoljno visoka tolerancija na porast CO2 osigurava dovoljno stabilno psihičko stanje i normalan odgovor na stres.
Kako to možemo mijenjati?
Učenje AEQ metode i AEQ vježbi disanja i dišnih protokola omogućuje nam prihvatiti trenutnu višu razinu CO2 u plućima i tijelu, kako bi sa vremenom vratili autentični i učinkovitiji obrazac disanja, koji nam omogućuje bolju pretvorbu energije i boravak u aerobnom režimu rada ali isto tako i bolju i efikasniju upotrebu anaerobnog režima, kada je to nužno i potrebno.
Veća tolerancija na CO2 , ujedno znači veću emocionalnu zrelost sa kojom možemo bolje i učinkovitije izraziti i primiti emociju prema okolini i od okoline, na koju je potrebno utjecati ako želimo što više koristiti aerobne procese pretvorbe i stvaranje životne energije.
U početku se često zbog učinkovitije pretvorbe energije, osjećamo lošije, nego od onoga kako smo podsvjesno navikli. Imamo alergijske reakcije na prirodno stanje. Taj osjećaj stvorili smo i razvili u djetinjstvu, kada smo rođenjem imali i dobili mogućnost kvalitetnije pretvorbe i upotrebe energije ali je ta mogućnost i takvo izražavanje naišlo na prejaki otpor okoline i onih od kojih smo bili ovisni za preživljavanje i opstanak, koji su se ponašali, disali i djelovali drugačije pa smo radije žrtvovali učinkovitost umjesto neprihvaćanja i odbacivanja.
Te osjećaje je kroz učenje AEQ metode potrebno prepoznati, imenovati ih i sa manje senzorne amnezije i otuđenosti mijenjati, kako bi što više boravili u parasimpatičkom stanju koje omogućuje aerobni režim rada organizma i bolju pretvorbu i upotrebu energije koja nam je za dalje potrebna za bitne promjene koje nam omogućuju utjecaj na podsvjesno krive naučene obrasce.
