Svaka kompleksna ljudska struktura, bilo da se radi o odnosu, obitelji, kolektivu ili sustavu koji se temelji na međuosobnoj dinamici, u sebi nosi napetost između dviju suprotstavljenih, ali međusobno ovisnih sila. Jedna je entropija, sila raspadanja, a druga je sintropija, sila uređenja. Jedna ruši red, druga ga uspostavlja. Jedna djeluje kao razgradnja, druga kao smjer. No obje su nužne. Ne kao protivnici, već kao korektivni mehanizmi koji omogućuju rast i razvoj kroz stalnu dinamiku napetosti, preispitivanja i uravnoteživanja. Ravnoteža između njih nije luksuz – ona je nužnost.
U svakom dugotrajnom odnosu, osobito tamo gdje se razvija novi oblik svijesti, dubljeg razumijevanja ili drukčije strukture suradnje, s vremenom se pojavljuju unutarnje napetosti. One se rijetko pojavljuju kao izravan otpor. Pojavljuju se kao suptilne pukotine u strukturi. Kao osjećaj da nešto više nije usklađeno. Nesklad između riječi i djela, između izraženih namjera i stvarnih posljedica. Upravo u tim pukotinama otkriva se arhetipski sukob između dvaju unutarnjih kontrastnih položaja. Između onoga koji vidi, osjeća i nosi istinu u sebi i onoga koji je skriva i kontrolira kako bi očuvao stari red.
Jedan od temeljnih principa koji se u takvim okolnostima pojavljuje je unutarnji obrazac onoga koji dublje osjeća, ranije opaža i bolje vidi kroz velove iluzije. Takva osoba ne živi od iluzija. Njezina prirodna postavka nije pokoravanje i udobnost, već opažanje. Opaža ono što nije izrečeno. Osjeća napetosti prije nego što postanu konflikti. I kroz svoju prisutnost postaje ogledalo. Ne mora nužno govoriti. Dovoljno je da postoji. Njegova jasnoća izaziva napetost jer počinje otkrivati pukotine koje struktura, izgrađena na prividnoj stabilnosti, ne želi priznati.
Ta jasnoća često se doživljava kao prijetnja. Ne zato što želi napadati, već zato što više ne sudjeluje u igri zasljepljivanja. A kada sustav počiva na dvjema licima, na dvjema istinama – jednoj za vanjski svijet, drugoj za unutarnju dinamiku preživljavanja – tada takva prisutnost postaje neizdrživa. Ne zato što je nasilna, već zato što je poštena. Tamo gdje se izvana pokazuje savezništvo, a iznutra tiho raste težnja za očuvanjem kontrole, gdje su riječi lijepo oblikovane, ali energija priča drugu priču, pukotina prelazi granice samog odnosa. Ona počinje preoblikovati cijeli sustav.
Kada takav sustav više ne prima energiju divljenja, pokoravanja, tihe suglasnosti sa starim obrascima, najprije pokušava preživjeti kroz obranu. Stvara novu iluziju, pronalazi novu priču zašto je promjena nepotrebna ili čak štetna. Onaj koji održava stari red često zauzima ulogu skrbnika, spasitelja, korektora. Stvara dojam da uređuje, a u stvarnosti samo zadržava tok koji bi doveo do preobrazbe. Takva prividna briga je suptilna. Ne viče, ne ucjenjuje otvoreno. No njezin cilj nije promjena, već očuvanje kontrole nad pričom. Da iluzija ostane stvarna, a istina potisnuta.
U takvom okruženju postaje iznimno važno postojanje figure koja daje bez uvjetovanja. Bez potrebe za priznanjem. Bez želje za pažnjom. Koja jednostavno zna da joj je svrha dati više nego što uzima, i za to primiti poštovanje, a ne iskorištavanje ili zloporabu, i koja razumije da red nije privilegij, već potreba. Takva figura je izvor sintropije. Donosi red, strukturu, mogućnost razvoja. No, jer djeluje iz integriteta, a ne iz uvjetovanosti, zauzvrat prima upravo ono što sustav nije spreman obraditi – entropiju. U obliku sumnji, zamjerki, obrambenih reakcija, manipulacija i pokušaja utišavanja. Ne zato što je problematična, već zato što izaziva učenje.
Entropija koju takva figura prima nije osobna. To je prirodni odgovor sustava koji se opire promjeni. I budući da ta figura nije ovisna o vanjskom priznanju, nastavlja. Daje, vodi, usmjerava, čeka. Ali samo dok postoji barem minimalan potencijal za učenje. Kada se otkrije da sustav više ne želi uređenje, već želi zaštitu od njega, slijedi pomak. Tiha odluka. Nije riječ o porazu. Riječ je o razlikovanju. O spoznaji da bi nastavak značio sudjelovanje u očuvanju kaosa.
I tada dolazi entropijska reakcija. Ne u obliku bijesa, ne kao obračun, ne kao optužba. Dolazi kao tišina. Povlačenje. Prisutnost koja više ne odgovara. Energija koja se ne odaziva. Obrazac koji se prekida. Onaj koji je očekivao nastavak igre, dobiva tišinu. Onaj koji je računao na reakciju, dobiva prazninu. I u toj praznini postaje jasno tko je nosio strukturu. Tko je bio izvor jasnoće. Tko je omogućio iluziju vlastitom šutnjom. I tko je zaista spreman napraviti korak prema novome.
Sada je jasno zašto figura koja daje bez uvjetovanja ne može i ne smije ostati u prostoru gdje njezin doprinos više nije prihvaćen. Ne zbog osjećaja odbacivanja. Već iz poštovanja prema redu. Jer ako sila uređenja ostane u okruženju koje je odbacuje, postaje dijelom entropije. A to bi bilo izdaja njezine biti. Zato je entropijski odgovor, kada dođe u pravom trenutku, uvijek ljekovit. Uvijek korektivan. Ne ruši, već uklanja ono što više nije usklađeno. Stvara prostor za novu strukturu koja ne počiva na prikrivanju, već na svijesti.
Svaki sustav koji želi prijeći na višu razinu funkcioniranja mora proći kroz raspad onih dijelova koji služe preživljavanju, a ne razvoju. Mora se suočiti s ogledalom koje ne iskrivljuje, već odražava. I takvo ogledalo ne može ostati dijelom igre kad igra postane laž. Zato figura koja uređuje mora znati i prekinuti. Ne iz zamjeranja. Ne iz osvete. Već jer zna da učenja bez posljedica nema. Jer zna da bez praznine, bez tišine, bez povlačenja, ne može doći do susreta sa stvarnošću.
Sintropija bez entropije postaje iluzija. Entropija bez sintropije – raspad. Tek ravnoteža između njih omogućuje preobrazbu. I najveći doprinos onoga koji vidi jasnije nije u tome da sve popravi. Već u tome da, kad dođe vrijeme, više ne odgovara. I time dopušta da se stari krug zatvori. I otvori novo poglavlje spiralnog uzdizanja u sintropiju, jer se krug može samo pravilnom primjenom sile pretvoriti u uzlaznu spiralu. Za sebe, za druge i za cijeli sustav koji se sada može pomaknuti u verziju 2.0.
Aleš Ernst, autor AEQ pristupa
