Kao što zaustavite automobil pred semaforom na kojem se upalilo crveno svijetlo, refleks crvenog svijetla tjelesni je mehanizam koji se aktivira da se trgnemo i zaustavimo tijelo pred opasnošću. Za razliku od stiskanja kočnice automobila na semaforu, radnje koja tek s vremenom postane automatizirana, refleks crvenog svijetla evolucijski je toliko duboko uprogramiran u naš živčani sustav da se s njim rađamo. Njegovu aktivaciju prati koordinirana reakcija savijanja uslijed napinjanja mišića prednje strane tijela. Mišićnom kontrakcijom fleksora s prednje strane, povlačimo glavu i zdjelicu prema prsima da bi zaštitili najranjivije dijelove tijela dok istodobno izlažemo manje ranjivu stranu odnosno leđa.

Milijuni godina preživljavanja u surovoj i nepredvidljivoj okolini rezultirali su integracijom refleksa ovakvog tipa kako bi čovjeku bila osigurana reakcija koja se odvije u djeliću sekunde i poveća mu šanse za preživljavanjem. Zajednički je svim kralješcima, a gledajući dokumentarne emisije o životinjama (životu u njihovoj prirodnoj okolini) svjedočimo da ovaj instiktivni odgovor na strah kod njih i dalje ima funkciju kao i u davna doba pa primjerice kad se “smrznu od straha” jer su iznenadno ugroženi, brzo se prebace u stanje borbe ili bijega i lako vrate u homeostazu onda kad je opasnost prošla. S druge strane rapidna promjena okoline i načina života čovjeka koju ne prati podizanje emotivne zrelosti (uz  razvijeniji korteks i kompleksnost some čovjeka u odnosu na životinje) donosi znatnu promjenu funkcije ovakvih refleksnih odaziva kod ljudskih bića pa sve više rade protiv njih i uzrokuju im hrpu tegoba.

Iako u današnjem industrijaliziranom društvu naši životi nisu konstantno ugroženi a ni okolina nije nepredvidiva kao prije, ovaj refleks je kod većine aktivan kronično i doslovno nas vuče prema dolje pa se promatrajući ljude dobije dojam da su se njihova tijela zaboravila uspraviti. Koji je uzrok tome?

Užurbani način života, stalni zahtjevi posla, financijske odgovornosti i društvena očekivanja kod čovjeka potiču pretjeranu aktivaciju simpatičkog načina rada autonomnog živčanog sistema. Naše tijelo brzinu i preopterećenost koja prelazi njegove realne mogućnosti doživljava kao opasnost  te nas koči aktiviranjem refleksa crvenog svijetla. S obzirom da refleksima upravlja nesvjesni dio mozga, prečesta i dugotrajna aktivacija  refleksa rezultira optimizacijom tonusa stalno zgrčenih mišića koji nakon određenog vremena po naučenim obrascima ostanu u tom stanju držeći položaj do neke mjere cijelo vrijeme. S vremenom refleks nad kojim više nemamo kontrolu preuzima dominaciju nad našim držanjem, kretanjem, i disanjem a obično ni nemamo osjećaj u kojoj mjeri smo konstantno napeti te koliko nam to smanjuje kompleksnost kretanja i kvalitetu života.

Učeći AEQ metodu često se nađem u stanju iznenađenosti koja dođe s boljim osjetom i razumijevanjem razmjera štete koju na moje zdravlje ostavlja dugogodišnja kronična aktivacija ovog refleksa (između ostalih) ali isto tako i njeni uzroci. Promjena kuta rebara i zdjelice zbog skupljanja prostora između prsnog koša i zdjelice kod mene mijenja prirodnu zakrivljenost kralježnice te dolazi do znatnog pomaka centra gravitacije tijela.Teško je ukratko opisati količinu bolova i stanja koje  godinama trpim a da ne bi “pao na koljena” pred pritiskom prednje strane tijela dodajem gas i uz pomoć pretjeranog paljenja zelenog svijetla (aktiviranje mišića zadnje strane tijela) s jakom voljom kroz životne izazove idem “glavom kroz zid”.

Nakon “pročešljavanja” raznih pristupa u potrazi za uzrokom neobjašnjivih bolnih stanja, postao sam kao nekakav detektiv koji skupljajući tragove želi doći do istine ali potraga dugo vremena ostaje bez  tragova koji bi dali korisne odgovore. Dolazak kod Aleša Ernsta i upoznavanje AEQ metode okrenuo je istragu u drugom smjeru. Na njegovo tumačenje mojih stanja kroz AEQ principe osjećao sam se kao glavni sumnjivac. Iako sam smatrao da oduvijek želim istinu i da je mogu podnijeti ispada da sam većinu svog života konstruirao na način da se od istine udaljim (potpuno nesvjesno).          Koristeći primjere zakona fizike na funkcioniranje svijeta i ljudskih života u stilu precizne forenzičke analize događaja iz prošlosti  Aleš me sustavno navodi da razmišljam i djelujem po principima “žive fizike” čije kršenje još od doba mojih predaka ostavlja teret koji nije nimalo lako nositi.

Kroz ovaj proces sami refleks crvenog svijetla ne shvaćam kao instinkt koji se uključi samo kao odgovor na fizičku opasnost nego također kad smo povrijeđeni iznutra i želimo se emocionalno povući, kod verbalnog zlostavljanja ili primjerice nemogućnosti roditelja da nas svojim primjerom nauče izražavanju onoga što stvarno osjećamo pa se prečesto kočimo, povlačimo i na taj način gomilamo potencijalnu energiju koja se u nama pretvara u upalu i bol. Teorijski principi popraćeni AEQ aktivnim terapijama i vlastitim izvođenjem vježbi, za mene su svojevrsna obuka koja me obogatila smjernicama za put u dubinu vlastitog osjeta sloj po sloj. I najmanji pomak u poboljšanju propriocepcije i interocepcije kroz sami proces za mene je jako mučno, istina boli i nije nešto što bi mogao ili trebao ići prožvakati kroz velike zalogaje. Svima koji krenu ovim putem savjetovao bih da se odmaknu od prevelikih očekivanja, jer ih prate i multiplicirana razočarenja što je često znak nerealnog odnosa do vremena čiji zakon ne možemo zaobići bez štetnih posljedica.

Nakon seminara za učitelje AEQ metode 1.stupnja počeo sam bolje shvaćati  zašto se učiteljima 1.stupnja u radu s ljudima preporučuje  držati osnova a napredne alate koristiti za rad na sebi. Razmjer je jednostavno prevelik i ono što se na karti čini neznatno u prirodi je ogromno područje koje zahtijeva iskusnog vodiča. Kad je u pitanju opisivanje, objašnjenje i predviđanje kako naš svijet funkcionira fizika je “kraljica znanosti” a slušajući  Aleša i njegovo pretvaranje zakona fizike u transformativne životne metafore jasno mi je da su potrebne godine iskustva i vlastite prakse kako bi se razvilo umijeće i vještina  učitelja kao vodiča na nečijem putu prema dubljem razumijevanju sebe, prevladavanju prepreka i postignuću svojih ciljeva.

Na mom putu i dalje ima nedoumica, sumnji, otpora i frustracija dana kad me preuzmu negativne misli i sve izgleda kao labirint iz kojeg nema izlaza. Takve “nuspojave” sam s vremenom naučio prihvatiti kao sastavni dio procesa. Iako se čini preteško,  svi smo nekad suočeni s velikim prilikama briljantno skrivenim pod krinkom “nemogućih situacija” i upravo tu se nalazi prilika za vlastiti razvoj. Svrha ovakvog pristupa nije u tome da samo proučavamo pokret, razne zakone i pravila. Kad uz teorijski dio steknemo iskustvo nad svjesnim pokretom kroz AEQ vježbe, omogućujemo proboj impulsa iz podzemnog tjelesnog polja pa se rađa jedno drugačije znanje s kojim imamo priliku i drugačije pristupiti tim naizgled nerješivim situacijama kao što je i kronično aktiviran refleks crvenog svijetla. Iako se na mom obzoru još ne vidi kopno, rad kroz AEQ donosi  poboljšanje orijentacije  koja uvelike pomaže mom unutarnjem (i vanjskom) junaku na putu prema ispunjenom, zdravom i uspješnom življenju.

Jure Brekalo, učitelj AEQ metode 1.stupnja