Prije nego što sam došla na prvo individualno učenje AEQ metode, mislila sam da ću tamo naučiti neke vježbe koje ću redovito raditi nekoliko mjeseci i da će moja kronična nedefinirana tjelesna bol biti smanjena ili čak nestati. Nakon nekoliko godina polakog upoznavanja metode, mogu reći da nisam pogriješila. Moja misija bila je potpuno iluzorna. Nikad nisam zamišljala da ću iči tamo gdje definitivno ne želim biti.

Tijekom učenja AEQ metode doživljavala sam uglavnom razočaranja nad sobom jer sam polako postajala svjestna da se zapravo osjećam loše zbog svog tijela. Budući da sam pretjerivala u izvođenju vježbi da bih uopće osjetila određene mišiće, prečesto sam imala bolove. Nisam znala kako uhvatiti pravi pokret da bih bio ugodan i učiti iz njega. Istodobno, često me vodio moj ego s ciljem da, recimo, približim ruku što je moguće bliže zemlji, iako sam već prešla zonu udobnosti. Bila sam svjestan da to nije cilj, ali zapravo ga nisam razumjela. Ego je bio znatno jači od dobronamjernih savjeta. Postajala sam umorna. Često su me pratili snažna zbunjenost i osjećaj da nisam ni znala što radim i da još nisam shvatila bit metode. Zbunjenost me obuzimala svaki put kad bih morala opisati što osjećam u tijelu i kako bih opisala razliku između prije i poslije. Moj svjesni osjećaj bio je vrlo slab.

Previše sam se uspoređivala s drugima koji su doživjeli takve i druge uspjehe u smislu svoje dobrobiti i smanjenja boli i bili sretni, nasmijani, puni energije, neke jasnoće. Osjećala sam se inferiorno, kao da nešto ne znam, ne mogu se nositi s nečim. Da je to svima jasno, samo meni nije. Istodobno sam si dodatno zakomplicirala život snažnim idealističkim ciljevima kako bi trebala biti i što bi trebala osjećati u tijelu. Ideal za mene bio je daleko od moje stvarnosti. Željela sam opuštanje u tijelu, ali osjećala sam tjeskobu, napetost i bol.

Nisam imala pojma koliko sam loša, nisam imala pojma koliko pretjerujem, kako mi je ego porobio tijelo. Iako nisam postigla rezultate koje sam si zacrtala, ustrajala sam.

Gledajući unatrag danas, primjećujem da mi je ovo učenje dalo mnogo. Ne na polju zbog kojeg sam počela učiti, već šire, životu općenito, a prije svega u odnosu prema sebi.

Shvatila sam da mi uspoređivanje s drugima samo šteti. Niti dvoje ljudi nemaju istu priču i iskustvo. Tek sam prošle godine shvatila kako izvoditi pokrete. Prestala sam pretjerivati, počela uživati ​​u pokretu. Sukladno tome, stav prema izvođenju vježbi počeo se mijenjati. Nekad je to bila samo još jedna obaveza, nešto što moram učiniti da bih se popravila, danas se želim bolje povezati sa svojim tijelom i osjetiti pojedine dijelove. Dugo sam željela raditi vježbu od početka do kraja pod svaku cijenu, iako još nisam bio dovoljno zrela za pojedinačne pokrete, jer je moja svjesnost bila preslaba da pokrete radim bez boli. Tada sam napokon shvatila da mogu raditi i pojedine segmente vježbi. Kad sam počela uspoređivati ​​svoje osjećaje u tijelu sa šuštanjem vjetra, mekim oblacima, maglom, tamnom noći ili otvorenošću, znala sam da sam probila blokadu izraza.

Sve sam više počela mijenjati držanje, primijetila sam da se mijenajam i izvana. Ponekad mi je još uvijek ugodno u starom držanju , ali sad sam barem svjestna toga i svjesno sam u tome. Kad god prenesem težinu na samo jednu nogu, na primjer kad kuham, toga se sjetim i ispravim se. Ovom prilikom bih također pohvalio filmove o AEQ metodi Žige Božiča Žagara.

Isprva sam najviše pažnje posvećivala vježbama, kasnije sam otkrila da je moje glavno učenje unutar ove metode zapravo bilo negdje drugdje. Naučite poznavati, prihvaćati i voljeti samo sebe. Naučite se zaljubiti i prihvatiti svoje tijelo. Fascinantno je kako sam uspjela promijeniti na primjer stav prema njihovim nogama. Kao i većina žena, bila sam mišljenja da su mi bedra prejaka i da su mi pokvarila tjelesnu građu. Kao tinejdžerka stajala sam pred ogledalom i ljutila se na njih. Sjećam se da me mama pokušavala utješiti i objasniti mi da s mojim nogama nije bilo ništa krivo. Ali trebalo je još nekoliko godina da budem spremna zaista čuti te informacije od svog učitelja, a zatim još neko vrijeme da i sama osjetim drugačiji odnos prema njima. Danas ih mogu maziti, zahvaljivati ​​im i osjećati nježnost prema njima.

Pokušavam uspostaviti autentičniji odnos sa sobom i drugima, ponovno se osjećati sigurno i vjerovati u život. Vježbe su tako samo jedno od pomagala koje mi pomažu na putu povezivanja sa sobom. Preplavi me osjećaj straha, nemoći, neodredive tuge. Posljednjih tjedana imam osjećaj da stojim na pragu vrata koja se sve više otvaraju. Sama od sebe, a da to nisam htjela. Iza njih su teška stanja, destruktivnost, depresija, nemoć, iskonski strah, tuga, bijes, mržnja, osveta, ljubomora, popustljivost, sram. Moj mračni dio koji je ovdje, koji je uvijek bio ovdje i sve više vrišti za pažnjom i promatranjem. Dio koji podsvjesno i svjesno odgurnem i uplašim se svaki put kad postane malo intenzivniji. Tražim način da uđem bez straha. Kako pronaći stabilnost unutar nestabilnosti. Kako izdržati teške trenutke kad nemate nikoga pored sebe da vas podržava, a ne možete pronaći točku u sebi na koju biste se mogli osloniti. Stalno tražim odgovore. Znam samo da to neće ići onako kako sam iluzorno mislila da postoji. Nadam se da će jednog dana doći trenutak kada ću moći osjetiti da vrata zapravo uopće nema i da je sve jedno.

To je put kojim u svakom slučaju morate ići sami, jer samo vi možete osjećati sebe. Međutim, lakše je ako niste potpuno sami i ako imate ljude na koje se možete pouzdati. Zahvalna sam svima koji su mi pomogli na putu ili mi još uvijek pomažu. Upozoravaju me na ​​to što nikako nisam mogla razumjeti i zapravo sam tek počela učiti da sam dobra takva kakva jesam. Da se zbog svoje tamne strane ne razlikujem od bilo koga drugog.

Važno je tko vam je voljan pomoći. Jedna od njih bila je Petra Šmid Seljak, koja me prihvatila kad sam bila u vrlo ranjivom i tužnom stanju. Na njezinim sam terapijama bila opuštena, osjećala sam se sigurno i prihvaćeno i uživala u našim razgovorima. Uz njezinu pomoć napravila sam više od potrebnog koraka iz svoje iluzije.

U svakom slučaju, put kojim sam krenula, a koji se negdje na putu pretvorio u nešto potpuno novo i još neoblikovano, uopće ne bi započela da uz sebe nisam imala učitelja koji bolje od mene zna u kojem smjeru idem . Može vas utješiti i podržati, elegantno pokoriti kada se cementirate u određenoj točki i prilijepite za nju prestrašeni ili tvrdoglavi, može prepoznati koje vještine niste razvili u životu, vodi vas u onome što trebate, podržava i potiče vas kroz proces i  vraća povjerenje u sebe. ”

Monika, Šentvid