Pokušaj odbacivanja neželjenih misli i emocija jest proces koji se naziva potiskivanje misli.
Pokojni Daniel Wegener, socijalni psiholog s Harvarda, naišao je na bilješku velikog ruskog pisca Fjodora Dostojevskog: “Pokušajte s ovim zadatkom: pokušajte NE razmišljati o polarnom medvjedu i jedino što ćete imati u svom umu bit će prokleti polarni medvjed.”
Vjerujući da je ova tvrdnja istinita, Wegener ju je odlučio staviti na test. Kroz niz istraživanja i eksperimenata otkrio je fenomen koji je nazvao “ironičnom greškom”, koja znači da što više pokušavamo potisnuti svoje misli, one će se brže i više vraćati. To se događa jer je potiskivanje misli težak zadatak za um. Um mora neprestano nadzirati mentalnu aktivnost kako bi otkrio zabranjene misli: Ima li ovdje neki polarni medvjed? Mozak ne može dugo održavati takvu kontrolu. Umori se. Polarnog medvjeda pokušavaju sakriti ispod debelog leda, ali njegova se glava ponovno pojavljuje iznad vode, dovodeći povrh svega sa sobom nekoliko prijatelja. Rezultat potiskivanja misli je da još više razmišljamo o polarnim medvjedima. Ironična greška jedan je od razloga zašto pušači koji pokušavaju prestati pušiti neprestano razmišljaju o pušenju i zašto ljudi na dijeti koji pokušavaju ne razmišljati o hrani razmišljaju o slatkim grickalicama.
Ironična greška povećava nepotrebni tonus mišića. Znamo da kronični stres skraćuje mišiće, ali ako pokušamo kontrolirati svoje stresne misli potapanjem loših misli u najdublje vode naše podsvijesti, one uzvrate udarac. Mozak koji je pod kroničnim stresom ionako je već preopterećen (to se zove kognitivno opterećenje), što dodatno otežava uspješno potiskivanje misli. Umjesto manjeg stresa, dobivamo sve više i više stresa. Klasičan primjer negativne snage potiskivanja misli možemo vidjeti kod osoba s posttraumatskim sindromom, koje se – razumljivo – ne žele prisjećati događaja koji su im prouzročili užasan stres. Ali njihova sjećanja koja blijede vraćaju se na neočekivane, invazivne načine ili im noću ulaze u snove. Često krive sebe što su dopustili nametljivim mislima da se vrate jer nisu bili dovoljno jaki te imaju emocionalni odgovor na njih. Ovo stanje dodatno iscrpljuje energiju i otežava kontrolu misli te dovodi do samoosuđivanja i osjećaja bespomoćnosti i gubitka samopouzdanja. Stvara se začarani krug.
Ako ispitamo veze u sustavu za potiskivanje misli, dolazimo do korisnih zaključaka o tome kako smanjiti i eliminirati ovaj kognitivni proces. Sustav funkcionira ovako: loše emocije guramo u stranu, ali one se neizbježno vraćaju zbog fenomena polarnog medvjeda i tada se osjećamo loše; jer se osjećamo loše, stoga se osjećamo loše. Dodatni sloj negativnog samoosuđivanja – onaj dio u kojem se osjećamo loše zbog toga što se loše osjećamo – djeluje poput prstenastog oklopa, oduzima još ono malo energije koja je preostala da se nosimo s problemom. Ovaj ozbiljan nedostatak energije glavni je razlog zašto ljudi padaju u ozbiljno depresivno stanje. Ukratko: potiskivanje misli je autocesta do kroničnog stresa i depresije, a oboje negativno utječu na kronični tonus mišića i SMA. Time se aktiviraju i refleksi zelene i crvene svjetla, a zbog snažne emocionalne reakcije povećava se i asimetrija refleksa traume.
