Mnogi se sportaši, posebice rekreativci, uhvate u spiralu povećavanja zahtjevnosti treninga, iako u sebi osjećaju da im to ne donosi očekivani napredak, a često ih od toga udaljava zbog ozljeda, prehlada, gastrointestinalnih tegoba ili neželjenog ponašanja.
U liječenju kroničnih bolova i stanja često se susrećem s krajnje bolnim posljedicama pretjerivanja u sportu. Nakon određenog razdoblja suradnje sa sportašem uvijek se javlja obrazac snažno potisnutih osjeta koje osoba pod svaku cijenu želi zadržati u zaboravu ili nesvjesnom. Polazeći od AEQ metode i vlastitog iskustva rada s klijentima u članku opisujem razumijevanje ovih stanja.
Problemi zbog pretjeranog intenziviranja treninga nastaju kada iskrivljene ili potisnute senzacije u tijelu žele adekvatno utjecati na svijest osobe kako bi ona na taj način došla do spoznaje i bila svjesna različitosti sadašnjeg trenutka i uloge koju ima sada. U isto vrijeme, osobu se u prošlosti prisiljavalo, podučavalo ili ohrabrivalo da ne prepoznaje stvarne odnose u kojima se nalazi, da ih iskrivi ili potisne, kako bi njezin odgovor bio drugačiji od onoga što stvarno osjeća. To se može postići samo promjenom mišićnog tonusa i disanja koje u dovoljnoj mjeri mijenja senzorno-motornu petlju između skeletnih mišića i svjesnog dijela živčanog sustava.
To stvara unutarnju suprotnost i odvojenost između svijesti i tijela što zahtijeva i dovodi do nerazumijevanja osjeta iz tijela i razvija neprijateljski odnos prema sebi, a istovremeno dovodi do stanja kontrakcije mišića, da nije sposobna izvesti disati ili kretati se na način koji je potreban za dovoljno snažno i jasno izražavanje, potrebno za učinkovitu promjenu odnosa.
Zato je neravnoteža u kojoj živi uvijek veća, što pokreće sve jače senzacije u tijelu zbog zahtjeva za promjenom ponašanja i života koje podsvijest blokira jer želi zadržati tradiciju odnosa, čak i ako nam ne idu u prilog. Uglavnom zato što je podsvijest usmjerena na preživljavanje, a ne na život. Posebno kod nas Slovenaca taj je obrazac vrlo jak jer smo kroz povijest uvijek bili ugroženi i morali smo nekako preživjeti. Ali za život nisu bile potrebne sloboda, odlučnost i tradicija.
Nemogućnost promjene usprkos jasnom fizičkom signalu nepodnošljivosti ovakvog stanja te snažan strah od radnji koje promjena zahtijeva dovode do očuvanja i jačanja blokada u tijelu te ujedno jačaju potrebu da energiju, koja je namijenjena za radikalne promjene, preusmjeravamo u drugačije ponašanje koje troši energiju, ali ne postiže radikalne promjene. Ističem činjenicu da radikalne promjene zahtijevaju odgovarajuću količinu vremena i pažnje, pa je logično da se osoba koja se boji tih promjena ili im se podsvjesno opire, prisiljava na radnje i ponašanja koja joj oduzimaju vrijeme i energiju, jer na taj način može spriječiti i onemogućiti promjene bez osjećaja bespomoćnosti, straha ili krivnje. Ali to ne mijenja činjenicu da je u tijelu sve više akumulirane energije, koja se stoga mora izražavati kroz sve više rada ili sporta, što dovodi do ovisničkog odnosa. Ovisnost je ponašanje u kojem nalazimo privremeno zadovoljstvo ili oslobađanje od napetosti koja dugoročno negativno utječe na život, a ne možemo odustati od tog ponašanja iako smo svjesni dugoročnih negativnih učinaka.
A soočenje s tem je lahko tako boleče, da je manj boleče iti v novo serijo pretiravanja, utrujanja in preusmerjanja notranje napetosti od resničnih trenj, konfliktov in neprijetnih odnosov, kljub vedno močnejšim signalom iz telesa.
Sve teži treninzi stoga imaju sva obilježja ovisnosti do kojih, po mom iskustvu, dolazi zbog usađene ili stečene nesposobnosti reguliranja odnosa koji nam štete i dovode do negiranja dubokih osjećaja na koje bismo kao odrasla i zrela osoba prirodno trebali odgovoriti, ali zbog podsvjesnih obrazaca preuzimamo ulogu bespomoćne žrtve. I baš kao u nogometu, pravilo je da ekipa dobije gol ako ne zabije, tako je i u životu pravilo da čovjek mora stvoriti i steći neravnoteže u sebi, ako ne popravi neravnoteže u svojim odnosima. s onima oko sebe. Što dulje takvo stanje traje, dolazi do sve više kroničnih problema i ozljeda koje prije ili kasnije onemogućuju pretjerivanje i na taj način suočavaju pojedinca sa stvarnim razlozima nezadovoljstva, nemoći i neželjenih rezultata naizgled dobrih i zdravih postupaka. No, suočavanje s time može biti toliko bolno da je, unatoč sve jačim signalima iz tijela, ulazak u novi niz pretjerivanja, umaranja i preusmjeravanja unutarnje napetosti sa stvarnih trvenja, sukoba i neugodnih odnosa manje bolan.
Put koji podučavam u kroničnim stanjima vezanim uz pretjerivanje usmjeren je na dovoljno duboko razumijevanje opisanih veza i prihvaćanje činjenica da u prošlosti osobe koja ima tako destruktivan odnos prema sebi mnoge stvari nisu bile onako kako ona misli oni jesu, i tako je morala prenijeti mnoge stvari iz svijesti u tijelo. Stoga se ne može opustiti i razvija strah od tog stanja, jer je ono sprječava da se odvoji od sebe. Što više to razumije, to se više može opustiti i tako osloboditi stanja koja je u sebi ima dugi niz godina, te se usuđuje osjetiti istinsko blagostanje i sve više prihvaća senzacije iz svog tijela, dopuštajući sebi biti ono što jest bez osuda i mržnje. Na taj način potreba za uništavanjem i stvaranjem stanja izgaranja i kroničnog umora sve je manje jaka i može je se sve uspješnije odreći i stvoriti potrebno vrijeme i pažnju za razumijevanje i djelovanje na okolinu stvarajući potrebnu homeostazu u njoj, pa i u sebi samome.
Dakle, ne bori se sa svojim emocijama jer su one već u njoj, ona ih prihvaća i time prihvaća samu sebe. Na taj način se može sve više i više prepustiti sebi jer može sebi više vjerovati, budući da prirodno nikada ne bi sebi naudila. Kad prihvati samu sebe, zadovoljna je, sretna i nema potrebe osuđivati ni sebe ni druge osim ako za to nema stvarnog razloga u sadašnjosti. Budući da vjeruje onome što osjeća u sebi, može djelovati cjelovito i integrirano u okolinu na način i s namjerom da uredi ono što je nesređeno i tjera je da čini ono što nije dobro.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i autor AEQ disanja
