Određeni događaji u djetinjstvu i adolescenciji obilježavaju nas; ako su traumatični, mogu se potisnuti u podsvjest, a zatim nositi sa sobom kao višak prtljage. Samozaštitni su, ali istovremeno nas opterećuje.
Ta iskustva dovode do kronične aktivacije refleksa, što rezultira tipičnim obrascima pokreta koji suoblikuju našu osobnost. Obrasci kretanja isprepleteni su s ponašanjem, a to društvo manje-više prihvaća. Kako se prilagođavamo prihvaćanju, dodajemo nove slojeve koji lagano izravnavaju odstupanja u ponašanju. Sve gore navedeno gradi našu osobnost, usmjerava naše emocionalne reakcije i utječe na naš izgled – držanje, pokret, ponašanje, karakter…
Većina stvarnih uzroka kronične boli i jako aktivirane osjetne motoričke amnezije (SMA) proizlaze iz različitih događaja iz djetinjstva. Osoba često oponaša stav i navike jednog od roditelja. Mnoge su generacije, međutim, odrasle vjerujući da je naporan rad prijeko potreban za napredak, te da su borba i odricanje jedini pravi putovi za napredak.
Sjetite se djeteta u prvom razredu osnovne škole. Oduševljen je, javlja se, diže ruke i sa zanimanjem uči. Zatim pogledajte ovo dijete u srednjoškolskoj klupi: ono ne odgovara, ne postavlja pitanja, gleda u pod ili telefon, odvojeno je od procesa učenja. Primijetio je da pogriješiti znači postati predmetom ismijavanja, a ponekad i prezira, pa prestaje sudjelovati i tako se štiti. Učili su ga da rješenje svih problema i nesporazuma nije u njegovim rukama: neovisno razmišljanje donosi mu probleme, pa prestaje biti prirodan i boji se donositi odluke po vlastitom nahođenju. Vjeruje da može uspjeti samo ako ne pokaže emocije.
Naši su senzorno-motorički sustavi savršeni i sposobni, evoluirajući evolucijom i omogućujući preživljavanje. Ako uzmemo u obzir koliko je različitih vještina dijete sposobno naučiti u prvih pet godina života, a koliko u kasnijim, brzo uočavamo razliku; malo dijete uči bez nepotrebnog napora, poduzimajući polagane, meke, svjesne radnje. Napreduje kroz igru, svjesno izvodeći pokrete, premda zbog lakoće kretanja smatramo da su spontani. Ne koristi pretjeranu silu, ne pretjeruje do bola, ne ograničava se na vremenska ograničenja i ne preskače korake do cilja.
Ovakav način učenja rezultat je dobre povezanosti tijela i svijesti, koja se, međutim, pogoršava kako odrastamo zbog utjecaja okoline. Ta je veza rijetko dovoljno dobra kod odrasle osobe i kao takva prenosi se na njegovo potomstvo. Senzorno-motorička amnezija također utječe na odnose roditelja i djeteta. Roditelji često pogrešno procjenjuju što dijete želi ili treba jer se ne prepuštaju intuiciji.
SMA u prirodnijem okruženju nema dovoljno utjecaja da prikrije jasnoću komunikacije između roditelja i djece, u urbanom okruženju vrijedi suprotno. Uzmimo percepciju vremena: roditeljima ga uvijek nedostaje, doživljavaju ga relativno i racionalno, a dijete realno i prihvaća da vrijeme nema stvarnih ograničenja. Dječja znatiželja postaje naporna i neželjena ako roditelji nemaju dovoljno vremena za zadovoljenje prirodnih potreba tog djeteta. Isto vrijedi i za odgajatelje i učitelje.
Ograničenja koja dijete doživljava s odraslima odražavaju se i u kretanju djeteta: uzrokuju ukočenost, nespretnost i strah. Kao što se u školi ne usuđuje podići ruku, ne usuđuje se nakon škole skakati s kamena na kamen ili povući potez koji bi mu bio izazov. Istodobno, nema dovoljno prilika za oponašanje uzora i starijih vršnjaka ako ne odlazi na igrališta ili se ne bavi sportom. Stoga su djeca prisiljena igrati se s roditeljima čije kretanje nije dovoljno lako za uzor. Istodobno nestaje znatiželja za zahtjevnijim pokretima.
Vjerujem da bi znanje o senzorno-motoričkoj amneziji dalo važan doprinos poboljšanju pokreta i odnosa. Što više razumijemo, to više možemo promijeniti trenutnu situaciju. Budimo svjesni važnosti vremena u međuljudskim odnosima i pokušajmo razumjeti djetetove potrebe. Pomoći će nam AEQ vježbe kroz koje ćemo također osjetiti potrebu da naučimo više o cijeloj metodi.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
