Aleš, moj dubok naklon i veliko hvala.

PRIČA: Nakon godina tumaranja po svetu, već pomalo umorna od svega i ne jednom upitana da li je to i dalje moj Put, ono što zaista želim, odlučila sam da savladam jednu od najzahtevnijih ruta za cikloputnike – Pamir hajvej. Nije da se nisam zapitala o ispravnosti takve odluke u momentu kad nisam više toliko sigurna u sve to što radim, ali kretanje po inerciji uvek je najlakše. Uz to, morala sam da izađem iz Kine, da provetrim mozak i napunim baterije, kako bih od septembra izdržala još nekoliko meseci rada u toj zemlji. A onda je došla i molba za pomoć jednoj ugroženoj porodici, pa je cela ideja o vožnji na Krovu sveta dobila plemeniti smisao. Shvatila sam da neće biti lako, ali da će vredeti.

Nisam se obazirala na brojne probleme koji su od početka pratili moje pripreme za tu turu: Ranu izmenu rute zbog nemogućnosti da dobijem tadžikistansku vizu. Preskupe penale zbog zamene karata koje mi je naplatila aviokompanija. Nerazumno visoke doplate za prenos bicikla. Naposletku, povredu leđa dan uoči polaska. Uprkos svemu, krenula sam.

I stigla na jedevite jade, izmučena nakon 48 sati po aerodromima, tri leta i višečasovnih presedanja, neumoljivih sigurnosnih kontrola. Sa bolom u leđima koji se pojačavao.

Morala sam da mirujem. Da primam injekcije i da gutam lekove. Da posetim lekara i uradim magnetnu rezonancu. Dobila sam dijagnozu: diskus hernija i skolioza.

Usledili su dani intezivnog pretraživanja na internetu. Traženja pomoći stručnjaka. Mišljenja o tome šta dalje. Ideja o vožnji Pamirom još uvek me nije sasvim napuštala. Možda ću se oporaviti dovoljno brzo, nadala sam se. Ali racionalni deo mene znao je da se nakon takve povrede, i sa takvom dijagnozom, ne ide u pustinju, verući se na 5000 mnv po džombama, šljunku i pesku. Jedan nagli pokret, onaj instiktivni da bi se izbegla neka prepreka ili sprečio pad, i moja kičma može da postrada još gore.

U zbrci informacija koje sam prikupila, u gomili saveta koje sam dobila od stručnjaka i ljudi sa istim problemom (a javio mi se neverovatan broj njih!), naslućivalo se rešenje: vežbe, vežbe, vežbe. Samo jedno veče rada vežbi koje sam našla na Jutjubu, i moje stanje se preko noći popravilo. Dovoljno da od narednog dana odbijem dalju terapiju sa lekovima i injekcijama.

Ali nastavila sam potragu na internetu za stručnjakom koji bi me usmerio. Opasno je raditi takve stvari na svoju ruku. Može više da našteti nego da koristi. A i ono čudotvorno ozdravljenje, već drugog dana ponovo se povuklo pred bolom. Očito da nešto nisam radila kako treba.

I slučajno, na nekom forumu naiđem na teoriju somatike. Izložio ju je bivši biciklista, koji je i sam imao slične probleme. I koji ih je u svojoj bici-radnji video nebrojeno, u drugih biciklista. Pa je tražeći rešenje, najpre nabasao na somatiku, potom ju je upražnjavao, pohađajući seminare kod najboljih učitelja, da bi naposletku počeo i sam da je podučava, ali kao osavremenjenu i kompleksniju terapiju koju je nazvao AEQ. Njegovo ime – Aleš Ernst – ništa mi nije značilo, ali u krugovima hrvatskih i slovenačkih sportista i rekreativaca dobro je poznato. Čitala sam svedočanstva o uspešnim oporavcima zahvaljujući njegovoj metodi. Mnogo potvrda i od svetskih maratonaca, atletičara, biciklista. Ipak, prvenstveno me je privuklo objašnjenje uzroka nastanka tih problema. Sve je toliko logično, precizno u tumačenju šta se dešavalo decenijama unazad sa njihovim/mojim mozgom, mišićima i kostima. Da, treba da vežbam da bih sanirala problem, ali ne bilo kako i ne klasične vežbe.

I evo me sada u Biškeku, u jednom gesthausu. Na vezi sam sa Alešom. Pokušavam da učim i razumem, kako bih mogla da promenim. Odustala sam od ideje da vozim na Pamiru. Možda ću, kad se još malo oporvim, ponoviti turu oko Isik-kul jezera, oko kojeg sam vozila pre pet godina, kada sam prvi put bila u Kirgiziji. A možda će biti nešto treće, na neki novi način. Ne znam to sada. Jedino izvesno, i ono što zaista želim i moram u ovom trenutku, jeste da se temeljno pozabavim svojim telom.

NEGATIVISTIČKI POGLED: Potrošila sam gomilu para, iscimala se i preživela velike stresove da bih potom sedela u nekom gesthausu u Kirgiziji, umesto da putujem. Odustala sam od ostvarivanja svoje velike želje – da izvozim Pamir. Ko zna da li ću imati ponovo priliku da dođem ovde. Humanitarna akcija koju sam pokrenula, verovatno neće biti toliko uspešna koliko bi bila tokom moje ture. Vratiću se u Kinu nenapunjenih baterija, očiju gladnih pejsaža kojima sam se toliko radovala.

POZITIVNI PRISTUP: Ako su pare jedina cena, onda ona nije visoka. Povreda je mogla da mi se dogodi negde na planini, u pustinji, na pet dana od prvog znaka civilizacije. Pamir hajvej je ‘autoput’ samo u nazivu, dok njime nekad danima ne prođe nijedan kamion ili drugo prevozno sredstvo koje bih mogla da ustopiram i zamolim da me prebace u prvi grad. U Biškeku sam odsela u hostelu koji drži penzionisana medicinska sestra uz pomoć mlade rođakinje koja završava medicinu. Davale su mi injekcije, vodile me kod lekara i kupovale hranu za mene dok nisam mogla da hodam. U svemu što se desilo, imala sam jako mnogo sreće. I kao krunu svega, otkrila sam način na koji mogu da promenim neke mehanizme za koje sam se već pomirila da im nema pomoći, a koji su mi suštinski važni. Možda sam krenula po Sveti Gral biciklista, da bih pronašla svoj lični Sveti Gral. Vreme će to najbolje pokazati.

Ali imam onaj nepogrešiv osećaj da ponovo sledim svoj Put.

Ako je život u nečemu pravičan, onda je to u sravnjivanju računa za naš odnos prema samima sebi. Podjednako prema telu, kao i prema psihi. Sve ono što propustimo u brizi o njima, sve što zanemarimo uz izgovore da nije bitno, da nemamo kad da se time bavimo — a u naivnom uverenju da će nam ta nebriga proći nekažnjeno — sve nas to s vremenom stigne. Stari bi rekli: uvek dođe vreme za naplatu, i to sa kamatom. Pre ili kasnije, život nam isporučuje račun koji je tačan u cent. * Sa trinaest mi je dijagnostikovana skolioza. Poslali su me na elektroterapije, a zatim je trebalo da radim vežbe sa fizioterapeutom. Prve sam nekako podnela, dok sam od vežbi odustala već nakon drugog-trećeg tretmana. Mrzelo me je da se toliko naprežem, a upozoravanja starijih da ću sa pedeset imati velike probleme ako to sada ne ispravim nisu me doticala. Koga je sa trinaest briga šta će ga sačekati u pedesetim, koje su ionako doba kada se umire.

Naredne decenije do tog ’doba kada se umire’ provela sam uglavnom sedeći, uz povremene periode povećanih fizičkih aktivnosti kao što su rekreativna vožnja bicikla, planinarenje, aerobne vežbe u teretani. Ništa me nikad nije bolelo, osim što su me leđa u lumbalnom delu pokatkad upozoravala nejasnim osećajem neprijatnosti da nešto nije u redu. Ali, gotovo svi oko mene imali su takve, i još mnogo gore probleme: samo bi se jednog jutra probudili ukočeni, polupokretni ili nepokretni. To valjda tako i mora sa godinama – verovala sam. I još sam verovala da sigurno imam dobre predispozicije, pošto meni nikad ništa ozbiljnije nije zasmetalo, dok su se toliki ljudi, čak i dosta mlađi od mene, već suočavali sa teškim, hroničnim tegobama.

U četrdeset i nekoj, otisnula sam se u put oko sveta biciklom. Od samog početka, moje kotrljanje zapratio je bol u desnoj ruci. Preko noći bi sasvim utrnula, od ramena do prstiju, i nekad bi mi ujutru trebalo i po više od pola sata razmahivanja da bih je ponovo povratila u život. Mislila sam da je problem do položaja na biciklu, ali ni nakon bezbrojnih podešavanja volana i sedišta, bol i ukočenost nisu nestali. Pomirila sam se sa tim da je to ’žrtva koju ću plaćati za svoju slobodu ciklonomada’.

I leđa su se oglašavala, ali ne tako jasno, ni tako bolno. Nisam mogla da duže sedim na tlu bez oslonca, a povremeno sam teško ustajala iz šatora. Ljutilo me je što se ’ta moja leđa’ ponašaju kao kod nekih staraca (u međuvremenu sam, naravno, shvatila da pedesete nisu ni približno godine za umiranje), pošto sam imala snage i energije da sa natovarenim biciklom pređem čak i Himalaje. Zato sam ih ignorisala. Ignorisala sam i ukočenost u lumbalnom delu koju bih katkad osetila nakon vožnji. I to što ponekad nisam mogla da opkoračim bicikl sedajući na njega.

A onda sam jednog jutra, i to — kakva ironija! – upravo na pragu pedesete, osvanula sa ukočenim, bolnim leđima. Bilo je to uoči moje ture na Pamiru, koji se smatra Svetim Gralom svih cikloputnika. Umesto da krenem po njega, ostvarujući svoj dugo sanjani san, završila sam u bolnici, na magnetnoj rezonanci. Nalaz je otkrio da imam diskus herniju. * Na ime Aleš Ernst naišla sam slučajno, surfujyći na ključne reči ‘diskus hernija i vožnja bicikla’. Najveća briga bila mi je šta mogu da očekujem u budućnosti, kakve su prognoze za putovanje biciklom i nomadski stil života, u šta se u međuvremenu pretvorila moja avantura kotrljanja oko sveta. Sveznajući Google prebacio me je na jedan forum, na kome je nekoliko godina ranije Aleš aktivno polemisao o senzo-motornoj amneziji, kliničkoj somatici i nekoj metodi koju je sam razvio, a koju je nazvao AEQ. Potpuno nepoznata i prilično nezanimljiva oblast za mene, kojoj nikada ne bih posvetila dužu pažnju da se odmah nisu ispostavile dve činjenice: da je Aleš i sam bivši biciklista, kao i da njegova metoda beleži neverovatne rezultate. Mišljenja ljudi na forumima ne mogu se lažirati, a mišljenja ljudi koji su bili kod Aleša na terapiji sva do jednog svedočila su bezmalo o čudima.

Tako sam temeljno iščitala sve što sam uspela da nađem, potom sam posetila i sajt AEQ, da bih na kraju kontaktirala i Aleša preko FB-a. Poslala sam mu svoju dijagnozu, sa pitanjem koliko je sve to ozbiljno i može li da mi pomogne. Dobila sam koncizno, razumljivo i logičko objašnjenje o tome šta je prouzrokovalo takvo stanje i dve vežbe za početak. Uputstva o tome kako ih treba raditi bila su duža od svih prethodnih objašnjenja. A tu je bila i ograda da se klinička somatika, a pogotovu AEQ metoda, podučava isključivo uživo, jer je skoro sve u njoj bitnije od pukog mehaničkog ponavljanja pokreta. No ja sam bila zaglavljena u Centralnoj Aziji, u zemlji čiji lekari uglavnom nisu odmakli dalje od ‘vračeva’ (kako na ruskom i glasi reč ‘doktor’), sa bolovima koji su mi jedva dopuštali da napravim dvadeset koraka od hostela do prodavnice. Verujem da je to presudilo u Alešovoj odluci da i tako na daljinu ipak pokuša da mi pomogne.

Ono što sam odmah razumela je da AEQ metoda podrazumeva učenje o mehanizmima koji nam omogućavaju da se krećemo i (pre)živimo, a koji se odvijaju na relaciji mozak—nervno-mišićni sastav. Na nekoga ko se celog života bavio skoro isključivo duhovnim samospoznajama, otkriće da i naše telo podjednako pamti sve, ne samo fizičke nego i emotivne stresove, te da reaguje na njih kroz bolove, delovalo je kao jedno od onih uvida od kojih vam pred očima pukne toliko očigledna istina, da se pitate kako je uopšte bilo moguće da to do sada niste videli.

Moja perspektiva najedanput se promenila. I kao najava onoga što je moguće postići, na nekoliko trenutaka (pro)hodala sam kao da to činim prvi put, ili kako sam to učinila jednom davno, učeći se toj veštini. Osećala sam svoje pokrete i bila ih svesna dok sam ih pravila. Radosno i sa lakoćom sa kakvom se verovatno šeta po oblacima. No, samo nakratko. Da bih time trajno ovladala, biće potrebno mnogo predanog rada, učenja i vežbi.

Ali sada mi je taj put bio jasan. Znala sam da sam otkrila pravu stvar. * Bol nije dobar. Bol se ne javlja zbog toga da bismo ga prevladali , gazeći preko njega kao buldožerom. Bol je upozorenje sistema da nešto radimo pogrešno i da sistem više ne može da izdrži taj pritisak. Bol je glasnogovornik entropije, i ako je ne čujemo, ona vodi u ubrzavanje istrošenosti i povrede.

Kada doživimo fizičku ili emotivnu bol, naši mišići se zgrče i tonusi sistema se podignu, kako bismo izdržali pritisak. To je prirodna odbrambena reakcija organizma. No kada opasnost prođe, mišići moraju da se opuste. Ako se to ne desi, pokreti ostaju zaglavljeni u trauma-refleksu i s vremenom se automatizuju, zbog somatsko-mišićne amnezije.

Treba promeniti odnos na relaciji: um—podsvest—telo. Jer fizika na kraju uvek pobedi um.

Radeći lagane, jednostavne pokrete, veoma sporo, kao u usporenom filmu, postiže se to da povratimo osećaj i kontrolu nad mišićima, kada ih treba produžiti, a kada skratiti. Na taj način, reprogramiramo mozak, koji ponovo počinje da šalje mišićima naše voljne zapovesti.

Tako, između ostalog, uči AEQ metoda. * Nije se dogodilo nikakvo čudo preko noći. Radila sam vežbe svakoga dana. Iznova i iznova, čitala sam objašnjenja o njima, istraživala na netu o kliničkoj somatici, ali najviše pažnje posvećivala sam osluškivanju svog tela. Stanje se menjalo ne svakodnevno, nego i u toku istog dana. Osetila bih pomak, a onda bi se bol vratila.

Uz beskrajno mnogo strpljenja, uvek smireno i pažljivo, Aleš je pratio moje stanje kroz te svojevrsne dopisne terapije. I nesvesno, neko vreme zadržala sam rezervu u odnosu na njegovu metodu. Tokom svojih putovanja, srela sam previše nazovi-učitelja, koje sam brzo prozirala. No Aleš nije bio od tih. Sa svakim novim objašnjenjem, odgovorom na moje pitanje, otkrivalo se ogromno znanje i potpuno vladanje materijom koju podučava. Takođe, ispostavljalo se da je moj učitelj i veoma pametan čovek, koji je promislio mnogo važnih životnih istina. Tako sam mu poklonila puno poverenje.

I malo po malo, bivalo mi je bolje. Nakon nešto više od mesec dana, već sam mogla da ispešačim dvadesetak kilometara bez većih problema. Hodanje mi je zapravo najviše prijalo, što mi se činilo kao paradoks, budući da decenijama unazad nisam mogla da duže pešačim zbog osećaja zategnutosti u donjem delu leđa. AEQ je pak učila da nam je hodanje prirođeni način kretanja. Ako sam tako brzo nakon povrede bila u stanju da toliko prelazim, to je neosporno dokazivalo da te vežbe pomažu mom telu, kao što razumevanje onoga što se sa njim dešava pomaže mom shvatanju sebe i sveta.

Sada sam savršeno jasno razumela kako se cela moja desna strana zadržala u trauma-refleksu nakon pada sa bicikla pre deset godina, kada sam završila u bolnici, gde su mi operisali lakat leve ruke. I zašto mi je pak trnula desna ruka. Razumela sam i kako su brojne traume još od detinjstva izazivale sve veću napetost i stvarale entropiju u centralnom delu mog tela, prouzrokujući najpre skoliozu, a potom i diskus herniju. Način da smanjim posledice već nastale štete, kao i da sprečim buduće povrede nalazio se u meni. Aleš mi je ’samo’ pomagao da ga shvatim i da njime što bolje ovladam.

Nakon tri meseca, kada se moje stanje već umnogome poboljšalo, usudila sam se da krenem na dosta zahtevni treking. Trebalo je da na leđima nosim ekspedicioni ranac sa preko deset kilograma opreme dok se budem uspinjala uz hiljade stepenica, te pešačila kilometarskim, klizavim vijaduktima iznad ponora. Pitala sam se da li ću izdržati, ili će me bolovi i zategnutost u leđima prisiliti da odustanem.

I onda se to desilo: telo je samo od sebe prohodalo na način koji je bio najekonomičniji i najbezbolniji za sistem, štedeći energiju i zadržavajući oprez, ali kroz neobično meke pokrete. Bilo mi je lakše da se penjem uskim strmim stepenicama i tapkam po skliskom tlu sa svim tim teretom na leđima, nego što sam ranije umela da hodam po bezbednoj glatkoj površini. Znala sam da sam uspela — moje telo je naučilo. * Ali, još nije gotovo. Zakazala sam aktivnu terapiju kod Aleša kroz nekoliko meseci. Ako je onlajn mogao da me nauči svemu ovome (a što se, prema njegovim rečima, u somatskim krugovima smatra nemogućim), onda sam sigurna da ću nakon svega što tamo budem saznala i usvojila, moći da ubrzo nastavim sa svojim kotrljanjem. I da će kraj bajke o mom cikloputovanju oko sveta glasiti: “I tako je pedalala srećno i bez bolova do kraja života, zahvaljujući AEQ vežbama koje su postale njen Sveti Gral.”

Aleš, moj dubok naklon i veliko hvala.

Snezana Radojicic, Sanqingshi

Prva pedesetica!

🙂

Možda se sećate da sam krajem oktobra, nekoliko meseci nakon povrede kičme, prvi put sela na bicikl. Izvozila sam tada petnaestak kilometara, ali nakon početnog oduševljenja, moj entuzijazam je splasnuo, pošto su leđa ponovo počela da me bole. Nastavila sam da radim vežbe AEQ metoda, neko vreme ponovo nisam sedala na bicikl, a onda sam probala iznova. U drugom navratu krenula sam sa vožnjama kraćim od deset kilometara, da bih u svakoj sledećoj dodavala po kilometar-dva-tri. I tako sam danas stigla do prvih pedeset kilometara, izvoženih skoro u dahu, ako se ne računa par pauzica za fotkanje. Svako ko se ikada oporavljao od neke povrede i dugo se vraćao u stanje pre nje zna osećaj kada ponovo uspe u onome što je mogao i ranije, možda čak i bolje. I sada sam prvi put sigurna da će februarska turica na Tajvanu biti moj povratak cikloputovanjima i kotrljanju oko sveta. Ne treba ni da kažem koliko sam srećna.🙂

I opet i iznova, hvala Aleš Ernst što me je podučio AEQ metodi, jer bez tog znanja ne bih uspela, ili barem ne bih uspela tako efikasno.

Nakon godina tumaranja po svetu, već pomalo umorna od svega i ne jednom upitana da li je to i dalje moj Put, ono što zaista želim, odlučila sam da savladam jednu od najzahtevnijih ruta za cikloputnike – Pamir hajvej. Nije da se nisam zapitala o ispravnosti...

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA

Pročitajte još: