Ako se nalazimo u situaciji gdje smo ugroženi, gdje nas nešto ometa, ograničava ili smeta, aktivira se simpatičko stanje autonomnog živčanog sustava, čija je zadaća da tijelo prebaci u stanje borbe ili bijega. Svrha borbe ili bijega je da se potencijalna energija u tijelu pretvori u kinetičku energiju potrebnu za borbu ili bijeg. Borba znači utjecaj na okolinu, a bijeg znači promjenu okoline. I borba i bijeg imaju za cilj da spriječimo nemoć ili da se maknemo iz okoline u kojoj smo nemoćni. Akutnu nemoć možemo pretvoriti u borbu i time dobijemo moć, ili akutnu nemoć pretvorimo u bijeg i tako odemo od mjesta gdje nije u redu. Na oba načina akutnu nemoć pretvaramo u bivšu akutnu nemoć.
Ako se to dogodi, tada možemo iz simpatičkog prijeći u parasimpatičko stanje autonomnog živčanog sustava i život ide dalje. Ako se to ne dogodi, tada život u takvom okruženju koje nas ometa, ugrožava ili ograničava, postaje sve nepodnošljiviji. Svaki naš sutrašnji dan postaje sve neizvjesniji i neučinkovitiji te kao takav i štetan.
Ako je dijete u takvom stanju borbe ili bijega, stvara ogromnu količinu energije koju je potrebno pretvoriti u određeno kretanje i izražavanje. Ako se ne može boriti, tada počinje bježati. A koji je bolji način za bijeg od nemoći od sporta?
Ako uzmemo primjer trčanja, čest problem je u tome da tijelu kroz trčanje zapravo dajemo osjećaj da bježimo od mjesta gdje nije u redu, gdje smo nemoćni, ali se uvijek iznova vraćamo natrag. Bježimo, a zatim se uvijek iznova vraćamo u istu okolinu. Tijelo to neko vrijeme tolerira, ali samo do određene točke.
Ako zamislimo da nas juri medvjed i da bježimo od njega, bismo li tijekom bijega osjećali bolove u mišićima i umor? Vjerojatno ne. Tijelo nam daje sve mogućnosti da pobjegnemo što dalje od mjesta gdje nam nije bilo dobro. No, ako ga svaki put iznova prevarimo i vratimo se na istu lokaciju, nakon više godina takvog ponašanja tijelo shvaća da od toga nema ništa te prelazi u pojačavanje boli. Treba biti svjestan da ne možemo ostati u toksičnom okruženju koje nas ugrožava bez posljedica. Tijelo se može prividno naviknuti na neku zloupotrebu, ali će posljedice s vremenom izbiti na površinu jer zloupotreba uvijek za sobom povlači kaznu. Ako se netko navikne na kaznu, to ne znači da nije kažnjen. Mnogi ljudi koji redovito trče tek nakon više godina shvate da, koliko god bježali i koliko god daleko trčali, sve se više vraćaju u isto stanje koje s godinama postaje sve gore.
Taktika zloupotrebe trčanja kako bismo stvorili iluziju da bježimo iz okoline u kojoj se ne osjećamo dobro, često donosi kaznu za tu zloupotrebu, a to je alergija na trčanje. Alergija na trčanje pokazuje se kroz trkačke ozljede, poput oštećenja tetiva, stres fraktura i slično. Također, zbog jakog umora može doći i do psihičkih tegoba poput anksioznosti i paničnih napada.
Često me na programima pitaju kakav je odnos prema rekreativnim i sportskim aktivnostima najzdraviji prema AEQ metodi?
Najzdravija upotreba rekreacije i sporta po AEQ metodi je kada ulažemo vrijeme i pažnju u rješavanje problema tako da ih imamo sve manje. Kada imamo stvari barem umjereno dobro uređene i sve više problema koji su prije bili kronični pretvorimo u bivše kronične probleme, tada se možemo nagraditi užitkom, dobrim osjećajem i zadovoljstvom koje rekreacija i sport mogu pružiti. U slučajevima kada nam svakodnevne probleme često uzrokuje neprikladna tjelesna spremnost ili druge sposobnosti koje se mogu poboljšati vježbom i treninzima, tada je potrebno koristiti rekreaciju i sport kako bi nam postignute promjene olakšale i poboljšale život.
Ključno je imati dovoljno razvijen osjećaj da znamo koristimo li kretanje ili ga zloupotrebljavamo, za što je potrebno smanjiti SMA i povećati emocionalnu zrelost.
Na AEQ programima učimo i povećavanje integriranosti agresivnog ponašanja u osobnu strukturu, što je iznimno učinkovit protuotrov za anksioznost i panične napade, jer su anksioznost i panični napadi karakteristični za osobe koje su nemoćne. Prikladna upotreba agresije daje nam moć i suprotnost je nemoći. Istina je da se radi o procesu učenja koji traje, jer se takve stvari ne mogu svladati preko noći. Učinkovitu upotrebu moći i emocija dijete mora učiti prvo od majke, a kasnije od oca.
Važno je biti svjestan da se ženska moć koristi na drugačiji način nego muška moć. Žena ima moć na drugim područjima i iznimno je snažna, moglo bi se reći čak i snažnija od muške, ali ne na način koji je izravan i snažan, već na način koji je više neizravan, umjeren i lukav. Žena ima veći dugoročni utjecaj i zbog toga može biti mnogo snažnija. Ako žena zna koristiti svoju moć, tada nije anksiozna, panična i nije kronično u strahu, što znači da može imati opušten trbuh i da je dovoljno često u parasimpatičkom stanju. Takva žena može normalno funkcionirati s muškarcem jer ga zna dovoljno dobro voditi da on svoju impulzivnu i silovitu energiju ne koristi protiv žene, već za rješavanje problema koje imaju oboje. Na taj način oboma je ljepše.
