Prije 3 godine pisao sam o koracima prema putu i dvorištu u koje sam zakoračio. Dvorište u kojem se dijeli „sreća“.

Pisao sam o principima i fizičkim zakonima  kojima se moram voditi kako bi na tom putu napredovao prema obrisima planine koja se vidi u daljini.

Znao sam da neće biti lako i jednostavno. Imao sam novu perspektivu, nove alate, znao sam kuda trebam ići, ali ne i kompas i vremensko ograničenje do planine, kao i što me dalje točno čeka i upute kako to svladati.

Koračao sam dalje, poput Dantea, zašao dublje u dvorište, koje je postajalo sve više šuma, a sve manje livada. Kao i kod njega, šuma se pretvarala u podzemlje. Podzemlje tradicije, svih onih karakternih specifičnosti stečenih kroz epigenetiku, koje su bile tu svo vrijeme, utjecale na mene, moje bližnje.

Hrpa taloga, mulja u kojoj gacaju već generacije i ne čiste ga. Talog koji je sve veći i u kojem neki uspiju plivati, ali ne i isplivati. Preživljavati ali ne i živiti i uživati, jer to nije niti moguće u takvoj okolini.

Orbita u koju sam rođenjem bio stavljen, u kojoj sam se vrtio postala je sve više očita, mulj od kojeg se ne vidi prst pred nosom.

Moj Vergilije bio je jasan, vodio me iskustvom , kroz ove 3 godine, vlastitim primjerom,  nije me držao za ruku i spašavao. Nije mi uvjetovao. Davao mi je svakim novim korakom, novi alat za probijanje kroz talog, od male žlice, lopate, kolica, do bagera.

Nije upravljao mojim potezima, probijanja kroz talog.

Što je put sve više odmicao. Energija je postajala toplija i jača. Prepreke sve veće. Nekada bi se činilo kao da se ništa ne mijenja, da gacam na mjestu. Prvo se širilo prihvaćanje situacije, razumijevanje zašto je tako a onda i shvaćanje kako iz toga van.

Čišćenje toga svega nije ugodno. Krivnja, tuga, bijes, očaj. Polako su sve više dolazili do svijesti.

Podsvjesni obrasci, „duhovi“ tradicije  koje nosimo u sebi i koji se ne daju promijenit tako lako, bez borbe, traže analizu. Vrijeme, pažnju, znanje i energiju.

Energiju, koju svjesno trebamo uložiti da  mijenjamo stvari na bolje, da se pomaknemo iz okrilja i ralja tradicije te time dobiti primjereniji i željeniji rezultat. Rezultat za sadašnjost, rezultat za budućnost, moje potomke,  slijedeće generacije.

Dantea je imao Vergilija kao suputnika i Beatrice kao misao vodilju koja ga čeka kad ispliva iz svega.

Ja mogu reći da osim Vergilija imam i svoju stvarnu Beatrice u obliku supruge, koja je na ovom putu skupa sa mnom, prihvaća sve više put kojim idemo, kao i što nam je zajedno činiti za dobrobit cjeline.

Isto tako osim njih tu su i ostali učitelji, koji prolaze iste ili slične obrasce koračanja po tom putu. Svi samostalno djelujemo i čistimo svoj talog ali smo sve više potpora jedni drugima, ne tapšanjem i grljenjem , nego konstruktivnom kritikom i činjenicama koji nas korak po korak miču iz nemoći  i vode prema samostalnosti. Sa zadovoljstvom i ponosom mogu reći,  planina je još u daljini, ali put do nje, sve je jasniji i bliži.

Hvala!!!

Stjepan Ostroški, mag.cin, učitelj AEQ metode 3. stupanj