Znamo li kuda idemo ili samo, svoje tijelo, ne osjećamo dovoljno dobro kako bi stvarno znali kamo idemo. Kako smo i zašto smo tako kako jesmo? Boli. Zašto boli, gdje boli i kako boli? Ma tako je kako je, bitno je da guram dalje? ... Tako je to bilo, uvijek na teži i kompliciraniji način do ostvarenja zacrtanih ciljeva. Prebrza vožnja po zahtjevnoj cesti. U svakom radu uvijek s jakom težnjom i velikom samokritikom, kako biti što brža a pritom precizna, tehnički bolja, kako napraviti što više a da ne bude prosječno, ... Previše zahtjeva, premalo vremena.

Po završetku školovanja za AEQ ® učitelja 2.stupnja još mi je porastao apetit za učenjem i nastavkom školovanja na višoj razini jer sam sve više shvaćao moć i utjecaj metode. Školovanje do razine 3 je kao što je jednom Aleš i rekao da je to osnovna škola. Nisam baš to tada htio tako prihvatiti jer sam imao osjećaja da je to znanje puno veće.

Prije 3 godine pisao sam o koracima prema putu i dvorištu u koje sam zakoračio. Dvorište u kojem se dijeli „sreća“. Pisao sam o principima i fizičkim zakonima  kojima se moram voditi kako bi na tom putu napredovao prema obrisima planine koja se vidi u daljini. Znao sam da neće biti lako i jednostavno. Imao sam novu perspektivu, nove alate, znao sam kuda trebam ići, ali ne i kompas i vremensko ograničenje do planine, kao i što me dalje točno čeka i upute kako to svladati.