Svaki bi čovjek morao biti svjestan kretanja svoga tijela. To znači da bi svakodnevno trebao promatrati način na koji se kreće i naučiti se zapažanju promjena koje mu se dešavaju pri kretanju, te ih svjesno mijenjati na bolje. Na taj bi način lakše dokučio uzrok bolova, čak i spriječio njihovu pojavu, a sve bi dovelo do boljeg kretanja općenito.
Pokrete koje često radimo, a koji posljedično tome postanu nesvjesnima i automatskima, moramo redovito zapažati i ispravljati. Kao i pokrete koje radimo aktivno – u sportu i rekreaciji, ili pri obavljanju profesije (rad na proizvodnoj traci, višesatno sjedenje za monitorom računala, duga vožnja…), koji zahtijevaju više naše energije i pažnje. Redovito svjesno provjeravanje kretanja je od iznimne važnosti za održavanje njegove učinkovitosti i njenog povećanja. Takva svijest o pokretu kao kontrola omogućuje eleganciju i lakoću, te manje napora. Ukoliko je napora manje, kretanja je više – govorimo o racionalnosti i pravilu „manje je više“. Utrošak energije je manji, a učinak veći. Povrh toga, što je i najvažnije, takvo nam kretanje pruža više zadovoljstva, pa ga stoga i radije izvodimo.
Međutim, takvu spoznaju moramo ustrajno njegovati, jer učinak postižemo samo polaganim i strpljivim učenjem – na silu i kroz bolove ne možemo očekivati dugoročne rezultate. Zašto? Učenje je proces koji zahtijeva pažnju, svjestan cilj, bitno usporavanje i pojednostavljivanje složenih zadataka, koje zatim udružujemo u kompleksnije, zahtjevnije, domišljatije i sl. Učimo sami sebe, a teorija nam je pomoć koja nas vodi.
Učenje kretanja je sveprisutno promotrimo li djecu, dok se, na žalost, samo rijetki odrasli uče kretati. Svi znamo da se lako naučimo nekim vještinama, kao što su npr. nogomet, frizer, automehaničar, sviranje gitare, oblikovanje mišića, podizanje kondicije… To su općepoznate vještine, dok je kontrola mišića u središtu tijela i osjećaj za njih gotovo potpuno nepoznato područje. A zapravo upravo tu imamo najviše problema. Stanja kao što su ukočenost i bolovi zbog habanja obično pripisujemo starenju. Starenje, istina, ostavi traga na kosi i koži, ali problemi lokomotornog sustava zapravo potječu iz rastuće podsvjesne mišićne napetosti koja nastaje kao posljedica senzorno-motorne amnezije koja smanjuje učinkovitost tjelesnog sustava i povećava unutarnji otpor pri kretanju. To po običaju smatramo pomanjkanjem kondicije i/ili snage, te neprimjereno rješavamo.
Čovjek koji ima dovoljno dobro razvijen i održavan osjećaj svog tijela i pozna svoje slabosti puno će lakše i učinkovitije pronaći kvalitetniji način kretanja, te ga osjetiti, razumjeti i upotrijebiti u praksi. Upravo zbog sve većeg otuđenja od samoga sebe jest utvrđivanje realnog stanja prepušteno tehnologiji ili ostavljeno osjećaju ili nagađanju. Uvijek iznova gledam kako se vrhunski sportaši, kao i rekreativci već nakon nekoliko mjeseci učenja AEQ metode mijenjaju nabolje i preciznije zapažaju što i kako učiniti da bi lakše i najkraćim putem postigli svoj cilj.
Odgovor za rješavanje ovih naizgled teško rješivih problema nudi AEQ metoda™, koja nas u relativno kratkom vremenu na jednostavan i bezbolan način „podsjeti“ na dječju lakoću i učinkovitost, te postojećom snagom, kondicijom, iskustvom i mudrosti vodi do zadovoljnijeg, motiviranijeg, samosvjesnijeg, samouvjerenijeg, naprednijeg i na ozljede otpornijeg čovjeka, koji zna što treba na svom putu ka cilju i sa zadovoljstvom ga postiže.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
