Izražavanje emocija poput bijesa, negativnosti i agresivnosti kod djece često je osuđivano ili kažnjavano, što dovodi do neravnoteže u dječjem emocionalnom i tjelesnom razvoju. Već u prošlosti društvo je takve emocije često smatralo neprihvatljivima, pa su djeca doživljavala kazne koje su ih učile da emocije ne smiju otvoreno izražavati. Takav pristup stvara dugoročno neadekvatan odnos između roditelja i djece, gdje su roditelji u ulozi nadzornika i kažnjavatelja, a djeca u ulozi onih koji moraju potiskivati i suzbijati vlastite emocije. Taj problem postaje još izraženiji ako roditelji imaju SMA i ne prepoznaju točno i pouzdano vlastite emocije. Ne razlikuju dovoljno dobro vlastiti bijes, srdžbu, gnjev, prezir, protest…
Dijete se upotrebi emocija prvenstveno uči kroz to kako ih koriste roditelji. Ona su poput ogledala koje odražava roditeljsko ponašanje. To ogledalo ima i jednu neugodnu osobinu – bolje prikazuje roditeljske podsvjesne emocije (emocije 2. stupnja prema AEQ metodi) nego svjesne emocije (emocije 3. stupnja prema AEQ metodi), i tako roditelju pokazuje tko on uistinu jest. Slično kao ogledalo u bajci o Snjeguljici. A roditelji su obično vještica koja ne podnosi istinu koju joj ogledalo prikazuje i od njega traži da pokaže ono u što je vještica uvjerena, iako to više nije istina.
Prije dvije ili tri generacije dječji bijes, srdžba i gnjev prema roditelju bili su zabranjeni, dok su roditelji bez zadrške prema djeci – koja su većinom bila teret, prepreka i problem – usmjeravali sve te emocije. U današnje vrijeme ogledalo je napuklo, a osjećaj nepravde koji smo kao djeca doživljavali zbog takvog odnosa roditelja prema nama stvorio je kretanje njihala u drugu krajnost odnosa roditelja i djeteta.
Danas se sve češće susrećemo sa suprotnim izazovom: djeci se dopušta gotovo sve, bez poučavanja zdravim načinima izražavanja bijesa i drugih negativnih emocija. Važno je razumjeti da djetetova percepcija svijeta počiva na crno-bijelom pogledu. Djeca još nemaju razvijene sposobnosti za racionalnu kontrolu i razumijevanje svojih emocija. Suočavanje sa sustavom vrijednosti, uvjerenja i ograničenja koje postavljaju roditelji može kod djeteta izazvati unutarnju napetost i bijes, osobito ako taj sustav ne razumije ili ga doživljava kao nepotrebno ograničenje.
Mnogi roditelji pogrešno tumače izražavanje dječjeg bijesa kao izravan napad na svoj autoritet, što dovodi do pokušaja potiskivanja te emocije. Djeca potom počinju potiskivati vlastiti bijes, što dugoročno često vodi ka suzbijanju svih vrsta negativnih emocija. S vremenom postaju “dobra” i “zlatna”, ali to je samo prividna slika koja prikriva duboku unutarnju automatizaciju njihovih emocionalnih reakcija.
Takvo potiskivanje snažno utječe na djetetovo tijelo i način disanja. Povezano je s osjećajem straha koji stvara kroničnu napetost u mišićima, posebno u trbuhu, vratu i čeljusti. Ovo stanje dugoročno smanjuje elastičnost tkiva, koči prirodnu opuštenost i dovodi do tjelesnih neravnoteža koje se kasnije u životu mogu manifestirati kao astma, bronhitis, glavobolje, migrene i drugi problemi.
Roditelj koji uči AEQ metodu postupno stječe dublji kontakt s vlastitim tjelesnim osjećajima i emocijama. Tijekom procesa počinje razumijevati svoje emocionalne reakcije, poput bijesa, frustracije i nezadovoljstva, te uči kako ih može zdravo izraziti, bez štete za sebe ili druge. Time i njegovo dijete dobiva sve veće šanse za stvaranje zdravog i zrelog odnosa prema bijesu, te za pravilno definiranje i korištenje bijesa. Tako će također učinkovitije upotrebljavati srdžbu, gnjev, protest i prezir, te znati sve bolje postavljati granice sebi i drugima.
Aleš Ernst, autor AEQ odnosa
