Osnovni principi AEQ metode®

Kroz višegodišnju praksu primjećujem da je 50- 60% slučajeva kroničnih bolova uzrokovano  senzorno-motornom amnezijom (SMA). To je stanje u kojem su senzorno-motorni neuroni cerebralnog korteksa izgubili dio sposobnosti prepoznavanja i nadzora skeletnih mišića.

Senzorno-motorna amnezija ne nastaje ni kao organska lezija u cerebralnom corteksu niti kao vidljivo oštećenje mišično-skeletnog sustava; javlja se kao funkcionalni poremećaj kada se sposobnost cerebralnog korteksa za nadzor kontrakcija skeletnih mišića preseli u subkortikalne senzorno motorne povratne petlje. One ukazuju na kronično povećanje mišićnog tonusa iznad realno potrebne razine u unaprijed programiranoj razini od 10%, 30%, 60% tonusa, dok istovremeno cerebralni korteks  odgovarajućem omjeru gubi sposobnost opuštanja tih mišićnih skupina u stanju SMA. Takvim mišićnim skupinama tonus možemo svjesno podizati, ali ih ne možemo opustiti (smanjiti tonus) ispod razine određene subkortikalnom senzorno povratnom petljom, a toga nismo izravno ni svjesni iako osjećamo posljedice stalno povišenog tonusa.
Mišići, koji su kronično napeti zbog gubitka sposobnosti središnjeg živčanog sustava da tonus snizi do 0% kada viši tonus nije realno potreban(1), postaju sve bolniji; (2) postaju slabiji zbog umora uzrokovanog stalnom aktivacijom i gubitkom pulsacije tonusa; (3) uzrokuju preopterećenje, oštećenje i trošenje tjelesnih struktura zbog gubitka sposobnosti sinergističke koordinacije tih mišića s pokretima cijelog tijela; (4) induciraju povećanu potrošnju energije iz tijela i tako smanjiti učinkovitost djelovanja cjeline; i (5) stvaraju neprikladno držanje tijela i neusklađenu raspodjelu težine s fizičkim strukturama, a što će  uzrokovati sekundarne bolove zbog asimetrije, koje se često zamjenjuje za artritis, bursitis, išijas, herniju, itd.
Ti simptomi promjena tjelesnih funkcija, nastali kao posljedica prisustva SMA u neuro-muskularnom sustavu, često se pogrešno medicinski dijagnosticiraju, te liječe mehaničkim ili kemijskim intervencijama u lokaliziranim mišično-skeletnim područjima gdje se problem zapaža. Takva lokalna intervencija nema trajnih učinaka na simptome, jer se funkcionalni problem neuro-muskularnog sustava liječi kao da je strukturalni problem tijela. Rezultat je kronična patologija, koja se ne može pravilno izliječiti tradicionalnom medicinom: to dovodi do uvjerenja da je takvo stanje neizlječivo, te stoga dugoročno gledano ne preostaje nišata drugo osim upotrebe analgetika, koji samo privremeno zamagljuju simptome i time povećavaju prvotno uvjerenje da osoba ne mijenja odnos prema svome tijelu. Snažnu upalu uzrokovanu dugotrajnim povećanjem tonusa smanjuju protuupalni lijekovi i terapija, ali zbog same prirode SMA ne uklanjaju uzrok upale, dok pacijent, a ni liječnik nisu svjesni stvarnog uzroka.
Vremenom se takvo stanje samo pogoršava i pojačava tegobe, jer vrijeme sve više postavlja u ulogu glavnog uzroka kroničnih bolova i njihovih posljedica, a koje obično doživljavamo kao neizbježnu posljedicu starenja.
Medicinski istraživači upoznati su s tim izostankom uspjeha u dijagnostici i liječenju, te takve uvjete nazivaju kroničnim, idiopatskim ili sindromom. Istovremeno shvaćaju da je naše razumijevanje patologije tih regionalnih mišićno-skeletnih poremećaja, kao što su bolovi u leđima, vratu ili ramenima, površno  i neadekvatno te zahtijeva više kliničkih istraživanja. Problem je još veći kada ga povežemo s činjenicom da osobe koje pate od  mišićno-skeletnih poremećaja čine danas dominantnu skupinu pacijenata.

Stanje SMA, nepoznato većini, utječe na toliko ljudi u današnjem društvu, a može se promijeniti i eliminirati na samo jedan način: ponovnom izobrazbom svjesnog dijela senzorno-motornog korteksa. Korteks se mora podsjetiti i vratiti ono što je zaboravljeno i kao takvo u prošlosti predano podsvijesti kako bi mogao ponovno zadobiti dovoljno dobar nadzor nad skeletnim mišićima, nužan za pravilno funkcioniranje cijelog tijela. Kada se to dogodi, gore navedeni simptomi nestaju te medicinski neizlječiva kronična bol prestaje.

SMA se može ukloniti samo re-učenjem, a ne liječenjem. U tom procesu glavnu ulogu igra svijest osobe sa SMA i , štoviše, njeno senzorički svjesnije i kontroliranije gibanje. Interni proces, omogućen i kontroliran od strane učitelja AEQ metode, povećava svijest tijela i postupno povećava dotok propriocepcije u  cerebralni korteks te uvodi nove senzoričke podatke u svjesni dio senzorno-motorne povratne petlje, koja omogućuje motoričkim neuronima svjesnog dijela korteksa ponovni nadzor nad mišićima i smanjuje njihovu podsvjesno iniciranu napetost, smanjuje prosječni mišićni tonus i osigurava opuštanje mišića prilikom odmora i spavanja.
To je opća patologija SMA.

Naime, SMA se događa kroz četiri specifična procesa koji prirodne tjelesne reflekse  kroz povećanje SMA u neuro-muskularnom sustavu transformiraju u kronične: (1) refleks traume, (2) startle refleks, i (3) Landau odaziv, te (4) refleks zamrzavanja. Rjeđi uzroci SMA su atrofije uzrokovane neupotrebom mišića (osobe u invalidskim kolicima) i dugotrajna zlouporaba mišića zbog loše navike ili potrebe (kao npr. »stomatološka grba« uzrokovana određenim položajem tijela prilikom rada).

Refleks traume namijenjen je  zaštiti mišića i ostalih tjelesnih struktura od ozljede ili njenog povećavanja. To je prirodni refleks izbjegavanja bolova ili njihovog pojačavanja. Ovaj refleks uzrokuje iznenadnu promjenu uobičajenih obrazaca kretanja i aktivira snažan porast tonusa te tako snažno djeluje kako na svjesni tako i na podsvjesni dio korteksa gdje snažno i trajno mijenja držanje tijela, odnos tijela prema gravitaciji i fizičko gibanje. Kada, primjerice, jedna strana prsnog koša primi udarac, zahvaćeni će se mišići u trenu kronično napeti i tako učiniti prirodnu imobilizaciju. Nakon operacije trbušne hernije, npr., trbušni će mišići na strani koja je patila od hernije ostati u trajno povišenom tonusu. Ukoliko je slomljena lijeva noga ili ako je lijevo koljeno konstantno bolno, osoba će izbjeći simetričnu uporabu lijeve noge i, stoga se nagnuti u desnu stranu te na nju prenijeti više težine i na taj način održavati asimetričan položaj i gibanje tijela čak i onda kada se inicijalna ozljeda sanira i rehabilitira.
Nagib glave ili tijela u stranu, različita visina ramena, različito otvorene oči, šepanje ili neravnomjerna dužina koraka i amplitude pokreta ruku prilikom hodanja prepoznatljivi su znakovi refleksa traume. Obično si je čovjek, obremenjen refleksom traume, ozlijedio ruku ili nogu, ili, pak, zadobio snažan udarac u bočnu stranu trupa. Stoga se lakše okreće u jednu stranu od druge, a kada hoda njegova stopala odaju različit zvuk. Pri jačoj aktivaciji tog refleksa osoba se licem prestaje okretati ka sugovorniku. Jednako tako dolazi do pojave ovog refleksa i pri snažnijim emocionalnim traumama, gdje se refleks traume često poklapa sa startle refleksom ili Landau odazivom, pa osoba razvije držanje očajnika ili vojnika spremnog na izvršenje zadatka.

Startle refleks (refleks crvenog svjetla) nastaje kao odaziv na stres izazvan prijetnjom, potrebom za bijegom ili u opasnim situacijama koje mogu biti stvarne ili fiktivne. Ako se prijetnja, koja izaziva startle refleks događa dovoljno često i dovoljno snažno, tada će se akutna mišićna napetost pri refleksu promijeniti u kroničnu, što dovodi do konstantno podignutih ramena, uvučenog depresivnog prsnog koša, napetih mišića bedara, bolnih koljena i prepona, a u težim slučajevima, koji su obično posljedica emocionalnog i spolnog zlostavljanja ili dugotrajnih teških bolesti (transplantacija kože, upala crvuljka…), i kronično napetih laktova, zapešća, vrata, čeljusti, koljena i gležnjeva.
Zabrinutost, strah, depresija, oprez, nesigurnost, skromnost, pretjerana samokritičnost, nedostatak samopoštovanja, izbjegavanje donošenja odluka, ustezanje, sklonost sjedenju i kronični umor tipične su osobine ljudi s prekomjernom podsvjesnom aktivacijom refleksa crvenog svjetla. Probleme obično vide većima nego što stvarno jesu. Takav čovjek je tih ili preglasan, glavu drži ispred tijela, prsni koš je stisnut, disanje plitko i ubrzano. Osjeća tjeskobu i strah i kada mu ne prijeti nikakva opasnost, blijed je i bez energije. Koraci su kratki, izgleda umorno, kreće se polako i oprezno. Tijekom godina tijelo mu se pogrbi. Neizravni učinak kronično aktiviranog startle refleksa je plitko disanje, koje služi smanjenju intenziteta osjećaja i utječe na funkciju srca i središnjeg živčanog sustava – potonji stvara kroničnu dominaciju simpatičkog nervnog stanja, a koji se često mijenja u refleks zamrzavanja.

 
Landau odaziv (refleks zelenog svjetla)  je refleks uzbuđenja koji napne posteriorne mišićne skupine koje osiguravaju uspravno držanje tijela, a što dovodi do izravnavanja leđa u pripremi za pokret prema naprijed. Ova se reakcija događa u slučajevima kada je potrebno naše djelovanje kao kada moramo, primjerice, otvoriti nekome vrata, zazvoni nam telefon, kada se žurimo kući ili netko odgovori na naš zahtjev. Takvih je radnji u modernom društvu danas i previše da bismo nad njima mogli održati svjestan nadzor i zadržali odgovarajuću sposobnost opuštanja posteriornih mišićnih skupina onda kada naše djelovanje nije potrebno ili kada smo u situaciji kada bi stvarno parasimpatičko stanje bilo realno. Stalno ponavljanje tih situacija te Landau odaziv čine ovu napetost mišića kroničnom.
Poslovni svijet je svijet u kojem više od 80% ljudi starijih od 40 godina trpi bolove i napetost u kralježnici, gdje su mišići stražnjeg dijela tijela kronično napeti od palca do atlasa preko lubanje do gornje čeljusti. Velik broj odluka, pretjeran osjećaj odgovornosti te košmar u glavi tipična su svojstva ljudi koji imaju aktiviran refleks zelenog svjetla. Obično uvijek nekud žure, rade i odlučuju umjesto drugih, čak i kada to nije potrebno. Ako nemaju što raditi imaju snažan osjećaj krivnje. Podsvjesno, trajno aktiviran refleks zelenog svjetla prisiljava ih na stalnu aktivnost. Kada uđu u srednji vijek postaju sve umorniji. Ponavljajuća pospanost je također tipičan znak refleksa zelenog svjetla. Oni to često pogrešno prepoznaju kao nedostatak kondicije i snage. Takvom stresnom životnom stilu dodaju još i trening, u čemu često gube mjeru. Sportom i rekreacijom rješavaju se svakodnevnog stresa uzrokovanog poslovnim ili obiteljskim problemima. Hodaju brzo, kratkim koracima, nagnuti naprijed, kukova potisnutih unatrag, mislima uvijek negdje drugdje.

Refleks zamrzavanja nastaje istovremenom aktivacijom simatičkog i parasimpatičkog stanja autonomnog živčanog sustava. Do iste dolazi kada limbički sustav otkrije da nije prikladan ni bijeg ni boj te da je smrtna opasnost realna. Trauma žrtve koja ulazi u refleks zamrzavanja drugačije percipira stvarnost. Osjećaj boli se smanjuje, vrijeme se usporava, osoba se zamrzne, otupi i djeluje mrtvo.
Zbog zaštite centra tijela, svijest razvije umrtvljavanje njegove površine kroz povećanje tonusa unutar njega. Freud je zapisao da ”vanjski dio tada prestaje imati strukturu svojstvenu živim bićima i postaje, do određene mjere, anorgansko.” Školjke mekušaca su dobar primjer otvrdnjavanja površine membrane za zaštitu osjetljivijih dijelova organizma.
Koža nije samo štit i vanjska fizička granica tijela, već je i duboko povezana sa sviješću. Freud je definirao svijest kao funkciju površine koja  predstavlja podoručje kontakta vanjskog i unutarnjeg svijeta jednog organizma. Kada odemo na spavanje, postupno gubimo svijest, više nismo svjesni sebe i isključujemo vanjski svijet. U to vrijeme naša percepcija vanjskih i unutarnjih podražaja drastično opada, što nam omogućuje da spavamo. Na isti način djeluje i jaki anestetik. Ako je san zbog anestezije dovoljno dubok ne osjećamo bol. U tom nas stanju kirurg može operirati bez da osjećamo bol.

Zaštita organizma od stimulansa kojem se ne može obraniti dio je prilagodljive funkcije ega, koja je namijenjena zaštiti integriteta određene osobe. Tako, dakle, ego može i odbaciti određene aspekte vanjske stvarnosti kao vrstu obrane u tom trenu bezizlaznoj situaciji. Na individualnom učenju radim sa strankama koje su opisale svoje djetinjstvo kao veselo i svoje roditelje kao voljene, iako u isto vrijeme priznaju traumatična premlaćivanja, kazne i kritike. Kako bi lakše preživjeli takve situacije, djeca moraju potisnuti svoje buntovničke instinkte i podrediti se, što mogu učiniti jedino odbijanjem svojih osjećaja i nagona te poricanjem istinskog ponašanja svojih roditelja. Koriste skeletne mišiće kako bi se obranili od prekomjernih podražaja iznutra, stvarajući na taj način stanje otupjelosti i zamrzavanja, iako je od tih događaja prošlo mnogo vremena.

Važno je zapamtiti da su ova četiri obrasca kronično aktiviranih refleksa općenito prihvaćena i shvaćena kao ”neizbježni učinci starosti.” Staranje, međutim, nije patologija, niti dugovječnost ima neizbježnu vezu s tim simptomima, osim u smislu da što duže živimo trpimo i više trauma i stresa. No, upravo je dob taj faktor koji liječnika odvede dalje od detekcije SMA jer se njeni simptomi pripisuju godinama ili degenerativnim promjenama povezanima sa starenjem.

 Opća somatska teorija

AEQ metoda razlikuje pogled sa stajališta treće osobe, koja vidi objekt koji je tamo dok smo mi ovdje. Drugi pogled je pogled sa stajališta prve osobe, koja ćuti sebe subjektivno ovdje i sada, kao samoga sebe, kao fizičku svijest. Učenjem razumijevanja razlika između pogleda i prikladnosti uporabe jednog ili drugog stajalište, osobi omogućujemo da razumije ulogu i važnost fizičke svijesti u reguliranju i nadograđivanju fizičkih reakcija, stanja i obrazaca te mu omogućuje da prihvati bolove kao upozorenje i učitelja. Uči mijenjati somu, koja je naše tijelo percipirano iznutra.
Riječ soma opisuje bogatu i stalno plutajuću matricu osjećaja i djelovanja, koja se događaju unutar osobnih iskustava svakoga od nas. Somatski aspekt daje uvid i varijante koje su kategorično nemoguće kroz fizičke i mjerljive vidike, a koji su ustaljena perspektiva psihološke znanosti i medicinske prakse. Istovemeno, u takvom pristupu glavna uloga mora biti dodijeljena osobi sa SMA, a ne okruženju koje mu pri transformaciji može samo potpomoći, savjetovati ga i učiti.
Ono što svaka osoba doživljava je iskustvo samoga sebe – djelujuće, osjećajno biće. Iskustvo (kao srodniji pojam tradicionalnog izraza ”svijesti” ili ”svjesnosti”) je senzorno-motorni događaj u kojem se osjećaji ne mogu odvojiti pokreta i pokret se ne može odvojiti od osjeta, a to je i osnova i temelj osobne stvarnosti. Ta nedjeljivost znači da ako se ne osjećamo ne možemo se ni pomaknuti; što ne možemo pomaknuti to ni ne osjećamo.

Thomas Hanna, koji je razvio Hanna kliničku somatiku na kojoj se temelji AEQ metoda je podijelio iskustvo na dva dijela: »Naše se iskustvo sastoji od dva sloja: filogenetski i ontogenetski sloj.«
Filogenetski sloj je bezbroj senzorno-motornih programa, koji su se razvili kroz niz sisavaca, kralježnjaka unatrag do najranijih oblika života. Ti programi, refleksni i autonomni u svojoj prirodi, su drevni ocean iskustava naših predaka od kojih je tijelo naslijedilo reakcije i instinkte, reflekse i obrasce na koje imamo malo ili nimalo svjesnog utjecaja i obično ih niti nismo svjesni sve dok se ne pojave.  Taj sloj je Hanna nazvao Archsoma, a on nam omogućuje ”nesvjesne” procese na koje se život oslanja te nam omogućuje razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, osiguravajući tako veću širinu i prilagodljivost djelovanja, jer nam omogućuje da sviješću rješavamo probleme, ispunjavamo svoje želje i napredujemo na viši nivo razvoja.

Ontogenetski sloj je sastavljen iz bezbroj senzorno-motornih programa koji su naučeni od rođenja nadalje. Nadograđuju se tijekom djetinjstva, van oceana refleksa ispod njih. Ontogenetski sloj iskustava je, stoga, rezultat naučenih prilagodbi. Tvori dio našeg iskustva koje stičemo »svjesno« i dio naših djelovanja tj. akcija koje nazivamo »svojevoljnim«.
Naša svjesna, svojevoljna iskustva dolaze iz – i u potpunosti se oslanjaju na – naš nesvjesni dublji filogenetski sloj iskustava. Pri rođenju smo samo nešto više od nevoljnih refleksa i autonomnih procesa. Dojenče kroz prvotno refleksni pokret gradi sve veću svjesno kontroliranu koordinaciju, što mu omogućuje da stekne veću kontrolu nad slobodom kretanja.
Kroz povećanje fizičke svijesti postupno učimo ulazak u svijet svjesnoga, svojevoljnog nadzora i kroz sazrijevanje i podizanje kompleksnosti osjećaja i podizanje nadzora odrastamo te tako podižemo kompleksnost veza unutar cerebralnog koretksa. Ali ukoliko se dogodi nešto da probudi snažan, neproizvoljan autonomni refleks to će imati snažan učinak na naš senzorno-motorni svijet, koji se mijenja zbog nesvjesne kontrole i uplitanja podsvijesti na što ne možemo utjecati, čak i ako djelujemo na svjestan način ili smo svjesni da nešto nije kako treba biti ili boli bez poznatog uzroka; možemo samo ponovno naučiti put van iz takve krive ulice. Neurološki, ta razlika između filogenetskog i ontogenetskog sloja leži u subkortikalnim, nižim dijelovima mozga te u kortikalnim, višim dijelovima mozga. Kada dođe do senzorno-motorne amnezije, možemo sa sigurnošću reći da su subkortalni refleksi ukrali naučenu kontrolu korteksa.  Somatsko obrazovanje jedini je put koji možemo izabrati ukoliko želimo prevladati SMA i zadobiti veći svojevoljni nadzor nad našim fizičkim i psihološkim procesima.

Senzorno-motorno obrazovanje

Senzorno-motorno obrazovanje ispravlja senzorno-motorni proces koji postupno obnavlja put fizičkih osjećaja i povećava sposobnost usmjeravanja pozornosti prvog lica jednine u fizičku svijest i tako podsjeti svjesni dio korteksa koji je prestao osjetiti i izvoditi. To se može učiniti na nekoliko načina koje učitelj AEQ metode koristi u aktivnom individualnom učenju: (1) tako da pomaže osobi da postane svjesna svojih nesvjesnih, nesvojevoljnih obrazaca gibanja (means whereby); (2) kinetičkim zrcaljenjem, čime na pasivan način započinje proces opuštanja nesvojevoljno zategnutih mišića i povećava osjetljivost svijesti na osjete iz tijela te (3) pendikularni odgovor.
Treći način uklanjanja SMA, koji je mnogo učinkovitiji od preostala dva, a i najčešće korišten od strane učitelja AEQ metode, temelji se na akcijskom uzorku pendiklulacije, koji  mijenja put senzorno motorne petlje te je iz podsvijesti pomiče u svijest omogućujući tako podizanje sposobnosti svjesnog dijela centralnog živčanog sustava za otkrivanje i snižavanje tonusa skeletnih mišića.
Pendikulacija je ime koje je dano akcijskom uzorku djelovanja kojeg se obično veže uz kraljevstvo kralježnjaka. To je senzorno-motorno djelovanje koje životinje koriste kako bi potaknuli svjesni korteks tako što rade snažnu svjesnu mišićnu napetost kako bi dobili snažnu senzornu stimulaciju motornih neuronom u celebralnom korteksu. To je način ”buđenja” senzorno-motornog korteksa.
Promatrate li buđenje mačke ili psa primijetiti ćete  da će se najprije protegnuti (pendikulirati); napeti će velike produžujuće mišiće leđe koji su osnova za trčanje. Pandikulacija pripremi životinju za normalno kretanje i percepciju okoline pripremajući svjesni dio korteksa za učinkovito djelovanje.
Ptice pandikuliraju podizanjem jednog krila u obrnutom smjeru od tijela dok istovremeno protežu suprotnu nogu. A.F. Frasier, priznati autoritet što se tiče fenomena pendikularnog odgovora, je potvrdio da se pendikulacija događa već u fetalnoj fazi razvoja. Flouroskopskoim istraživanjem fetusa jaganjčadi primijetio je to djelovanje kortikalnog programiranja kroz iznenadno protezanje udova fetusa.
Pandikulacija je, također, snažno prisutna u ljudskim bićima. Trudnice ne osjećaju »udarce« svojih beba već njihovo protezanje, što povećava abdomen i maternicu. Činjenica da je pendikulacija prisutna kako u kralježnjaka tako i u sisavaca prije porođaja i kasnije kroz samostalan život ukazuje na filogenetsku dubinu ovog drevnog obrasca regulacije neuromuskularnog sustava kako bi se postigla najveća moguća učinkovitost za preživljavanje u borbi za opstanak.
Čovjek se, također, proteže (pendikulira) kada se probudi: protegnemo leđa, noge, ruke i čeljust u tipičnom pokretu. Dojenčad, djeca i mladi ljudi pomiču svoje tijelo i udove jednako kao ostali sisavci. U svakom slučaju to je direktno povezano s buđenjem – to je drevni senzorno-motorni obrazac kortikalnog buđenja i podizanja pozornosti na odgovarajuću razinu potrebnu za prelazak iz sna u budno stanje.
Pendikularni odaziv je primarna senzorno-motorna metoda koju koriste učitelji AEQ metode. Umjesto da se učitelj usredotoči na pružanje senzornih povratnih informacija svojim manipulacijama, učenik na stolu se usmjerava da izrazi dovoljno jako, ali bezbolno svjesno napinjanje amnezičnih mišića, stvarajući tako snažnu senzornu povratnu petlju istovremeno  osiguravajući senzorno poboljšanje aktivacije motornih neurona kada se svjesna kontrakcija izabranih mišičnih skupina nastavlja kretati.

Učinak pravilno izvedenog pendikularnog odgovora su iznenađujući. Mišićne skupine koje su i 40 godina bile zatečene u stalnoj napetosti neće se samo opustiti već će, uz malo pomoći, ostati u opuštenom stanju. Ta senzorno-motorna promjena je trenutna i bezbolna. Činjenica da tako dugotrajna kronična mišićna napetost može nestati tako brzo neurološki nije iznenađujuća. Ako se promjena dogodi u samom srcu senzorno-motornog iskustva, periferni mišićni sustav nema druge mogućnosti osim da prenese promjenu do krajnjeg mišića i snizi svoj nivo napetosti. Mišići izvršavaju naredbe iz živčanog sustava i vraćaju senzorne povratne informacije te nemaju svoju volju, sjećanje ili ukočenost.

Gledajući pobliže, možemo vidjeti kako funkcionira pendikularni odaziv. Ukoliko je osoba izgubila, primjerice, 40% svjesnog nadzora i prenijela ga u subkortikalni refleks, ona i dalje zadržava  60% svog svjesnog nadzora, ali je nesposobna za opuštanje tonusa mišića ispod 40% i toga nije svjesna. Korištenjem pendikularnog odgovora otvara glavni prirodni put obnove svjesne kontrole: osoba ne može opustiti mišić ispod 40% tonusa, ali ga može svjesno dodatno napeti –  recimo na 70%. Ova svjesna napetost, ukoliko je pravilno izvedena, razumljivo je, snažno i produženo, stvara točne istovjetne senzorne informacije koje nedostaju korteksu. Ako se takva snažna napetost oslobodi i opusti vrlo sporo i svjesno kontrolirano, senzorna pobuđenost motornih neurona je takvog oblika i jakosti da kada se mišići opuste do prvotnog stupnja napetosti od 40% oni će se i dalje opustiti ispod te razine – na 30%, zatim na 20%, 10% sve dok ne postignemo idealno stanje opuštenog mekog dugog mišića.
Učenje osobe za izvođenje pendikulacije na takav način nije ni jednostavno niti lako, ali kada ga nauči,  učitelj AEQ metode dodaje glavnu komponentu somatskog obrazovanja: autentično postignuće povećanja senzorno-motornog nadzora. Veća kortikalna kontrola je postizanje veće slobode i autonomnosti – jasan i opipljiv cilj rase koja je evolucijom razvila moždani korteks ogromne sposobnosti učenja.

Za sažetak, pravilno učenje AEQ metode uključuje sveobuhvatno razumevanje kako se razvijaju patološke funkcije, opću teoriju ljudskog senzorno-motornog djelovanja i snažan skup metoda za promjenu te patologije s predvidljivom učinkovitosti. Kada su zadovoljena sva tri uvjeta, imamo novinu na području uklanjanja kroničnih bolova i njihovih posljedica na tijelo i um: onu u kojoj učitelji AEQ metode znaju što rade, znaju što treba mijenjati i kako to učiniti, jer ravnotežu ne možemo samo pronaći već je moramo postići.

Dobar učitelj AEQ metode vidi što nije u redu s pacijentom tako da može točno predvidjeti i voditi svoj rad kako bi prevladao specifičnu prepreku. Čistoća i preciznost predviđanja važna su obilježja AEQ metode, kako bi se mogla znanstveno ispitati i odobriti njena uloga u budućnosti u rješavanju ovakvim sve češćim stanjima. To je potrebno ukoliko želimo imati klinički pristup koji bi riješio brojne patnje i tegobe ljudi, probleme koje sadašnja zdravstvena praksa ne uklanja dovoljno dobro i trajno. To je, također, potrebno ako želimo početi graditi pozitivnu znanost o ljudskom zdravlju i autonomiji.

Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja

Izvori korišteni pri pisanju članka:

Thomas Hanna, The body of life (1980)
Somatics Magazine, Volume VIII No. 1 (1990)