Posljednji opasan misaoni obrazac zapravo je protumisao. To je proces koji se zove potiskivanje misli, pokušaj potiskivanja neželjenih misli i osjećaja. Pokojni Daniel Wegener, socijalni psiholog sa Harvarda, naišao je na zapis velikog ruskog pisca Fjodora Dostojevskog: “Pokušajte sljedeći zadatak: pokušajte NE razmišljati o polarnom medvjedu, i jedina stvar koju ćete vidjeti u mislima bit će prokleti sjeverni medvjed.”
Wegener, koji je vjerovao da je ta tvrdnja točna, odlučio ju je testirati. Kroz seriju istraživanja i eksperimenata otkrio je fenomen koji je nazvao “ironična pogreška”, što znači da što više pokušavamo potisnuti svoje misli, one će se brže i snažnije vraćati. Do toga dolazi jer je potiskivanje misli za um težak zadatak. Um mora stalno nadzirati mentalne aktivnosti kako bi otkrio zabranjene misli: Ima li ovdje negdje polarnih medvjeda? Mozak ne može dugo održavati takvu razinu nadzora. Um pokušava sakriti medvjeda pod debelim ledom, ali mu se glava opet pojavljuje iznad vode, a sa sobom dovede još nekoliko prijatelja. Rezultat potiskivanja misli je da još više razmišljamo o polarnim medvjedima. Ironična pogreška jedan je od razloga zašto pušači koji pokušavaju prestati pušiti neprestano razmišljaju o cigaretama, i zašto ljudi koji su na dijeti i pokušavaju ne razmišljati o hrani, neprestano razmišljaju o slatkišima.
Ironična pogreška povećava nepotreban tonus mišića. Znamo da kronični stres skraćuje mišiće, ali ako pokušamo urediti svoje stresne misli tako da loše misli potopimo duboko u podsvijest, one se obično vrate još jače. Mozak koji je u kroničnom stresu ionako je preopterećen (to nazivamo kognitivno opterećenje), što dodatno otežava uspješno potiskivanje misli. Umjesto da imamo manje stresa, imamo ga sve više. Klasičan primjer negativne moći potiskivanja misli vidimo kod ljudi s posttraumatskim stresnim poremećajem, koji se – razumljivo – ne žele prisjećati događaja koji su im izazvali ogroman stres. No, njihova blijeda sjećanja vraćaju se iznenada, napadački ili im ulaze u snove. Često se osuđuju jer su dopustili povratak nametljivim mislima, jer nisu bili dovoljno jaki i što na njih imaju emocionalnu reakciju. Ovo stanje dodatno smanjuje energiju i otežava kontrolu nad mislima te vodi u samoosuđivanje, osjećaj nemoći i gubitak samopouzdanja. Nastaje začarani krug.
Ako proučimo veze unutar sustava potiskivanja misli, dolazimo do korisnih uvida kako taj misaoni proces smanjiti i ukloniti. Sustav funkcionira ovako: loše osjećaje potiskujemo, ali se zbog fenomena polarnog medvjeda oni neizbježno vraćaju, i zatim se osjećamo loše; jer se osjećamo loše, osjećamo se još lošije. Dodatni sloj negativnog osuđivanja – onaj dio gdje se osjećamo loše jer se osjećamo loše – na sustav djeluje poput oklopa koji oduzima i ono malo energije koja je ostala za suočavanje s problemom. Ovo ozbiljno pomanjkanje energije glavni je razlog zašto ljudi padaju u teško depresivno stanje. Ukratko rečeno: potiskivanje misli je autocesta prema porastu kroničnog stresa i depresije, a oboje negativno utječe na kronični tonus mišića i SMA. To pokreće i refleks zelene i crvene svjetlosti, a zbog snažne emocionalne reakcije povećava i asimetriju refleksa traume.
Aleš Ernst, autor AEQ metode®
