Posljedice nedovoljne povezanosti tijela i uma

Ako sportaš nije upućen u principe i mehanizme problema s kojima se susreće, trening predstavlja uglavnom neučinkovito trošenje energije i vremena, jer će se u istim okolnostima odazvati kao prije te time uzrokovati iste probleme i ponoviti obično nepoželjan rezultat . Tako će pasti u zamku ponavljanja i potencirana radnji s više volje i odlučnosti do točke u kojoj će tijelo, koje mora raditi prema fizičkim zakonima, popustiti i staviti sportaša u depresiju kretanja i ponašanja na tjelesnoj ili psihičkoj razini, a često u obje.

Učiti treba bez upiranja prstom, traženja krivnje ili osuđivanja prošlih pogrešaka sportaša, i bez nadmoći koju učitelj može imati nad učenikom. I sam u radu sa sportašem koristim komparativnu analizu činjenica koje su ga dovele do željenih rezultata u prošlosti i činjenica koje su dovele do neželjenih rezultata. Na taj način mogu vrlo precizno odrediti one stavove i obrasce ponašanja koji sprječavaju sportaša da, unatoč jasnoj namjeri i snažnoj volji, dođe do cilja. Zatim ga školovanjem po AEQ metodi vodim do razumijevanja tih činjenica, do spoznaja koje to razumijevanje omogućuje i prihvaćanja tih spoznaja bez obzira na to jesu li u skladu sa željenim ciljevima ili ne. Tek prihvaćanje naučenih činjenica iz prošlosti može omogućiti cjelovitu promjenu i time podići vezu tijelo-svijest bez koje nije moguće podići emocionalnu zrelost, te postupno, ali trajno otkloniti neželjene rezultate.

U radu sa sportašima primjećujem da je glavni uzrok kroničnih bolova i ozljeda upravo nesklad između uvjerenja koje određuje tijelo i volje koja proizlazi iz svijesti. Ako su volja i tijelo neusklađeni i samim time na različitim razinama razvoja, ta razlika uzrokuje tjelesnu ukočenost i sprječava tijelo da učinkovito funkcionira te se opušta čak i kada je posao dobro obavljen. Najveća prepreka je činjenica, karakteristična za veliku većinu sportaša, da imaju jako nizak stupanj svijesti o osjećajima i senzacijama u svom tijelu, što im omogućuje da lakše i dalje idu iznad vlastitih fizičkih mogućnosti, te da je utjecaj okoline na njih manji kada je potrebno u pravom trenutku dati sve od sebe i zadržati visoku koncentraciju za postizanje što boljeg rezultata.

No, ta je sposobnost za sportaša dvosjekli mač jer mu s jedne strane omogućuje postizanje gotovo nemogućeg, a s druge strane, uskraćena mu je životno važna veza tijelo – svijest putem koje smo svjesni stvarnog stanja tijela koje može biti vrlo različito od onoga što je potrebno za postizanje željenog rezultata, pogotovo ako je taj rezultat iznad stvarnih fizičkih mogućnosti.

Često je u proces uključen i snažan poriv za dokazivanjem važnosti ili potrebe koji vodi u  samouništenje zbog nepoštovanja samog sebe i percepcije tijela kao stroja. Tijelo će učiniti sve što svijest od njega očekuje bez prigovora i oklijevanja, unatoč činjenici da je ona odvojena od tijela.

U takvim okolnostima sportaš se prema svome tijelu ponaša kao direktor Amazona prema svojim zaposlenicima u distribucijskom centru. Svijest ne zanima kako će tijelo izvršiti potrebno, već je važno samo da pod svaku cijenu postigne cilj. Sportaš se vrlo dobro brine za svoje tijelo i pruža mu sve što je moguće kako bi ono funkcioniralo što je moguće bolje, kao što se biciklist brine da njegov bicikl bude čist, dobro održavan i opremljen što je moguće bolje. Ali bicikl je stroj koji nema senzo-motoričku zamku, i unatoč njenom nedostatku, radi, jer ga učinkovito zamjenjuju vozač i timski mehaničar.

U slučaju tijela, ova povratna sprega ključna je za stalno osiguravanje adekvatne koordinacije tijela i svijesti te jedina omogućuje određivanje realnih ciljeva i odgovarajući preskok iz područja normalnosti u područje učenja, gdje su vrijeme i energija usmjereni na rast i usavršavanje. Dovoljno vremena provedenog u zoni učenja omogućuje podizanje sposobnosti da izražavanjem reguliramo sve potrebno za odgovarajuću ravnotežu između sportaša i sredine u kojoj živi i radi. Opuštanje tijela moguće je samo kada se kroz postupke uvjerite da svojim životom možete upravljati emocijama. Ali ako to ne možete učiniti, nemoguće je biti istinski opušten. A upravo je nemogućnost opuštanja nakon treninga ili nastupa najveća prepreka modernom sportašu.

Bez dovoljno dobre povezanosti nemoguće je odrediti što je dobro, a što ne, što je „taman“, a što previše, niti je moguće uočiti da smo zbog pretjerivanja, bez obzira na dobre namjere, otišli iz zone učenja u zonu destrukcije, gdje vrijeme i energiju ulažemo u sve veće unutarnje suprotnosti i onemogućujemo pravilno funkcioniranje životnih sustava jer sportaš energiju koju proizvodi sve više koristi autodestruktivno, što naravno nije u interesu tijela i starog mozga.

U tom ratu između primarnog (tijela i starog mozga) i sekundarnog (svijest – podsvijest), sekundarno može dobiti bitke, ali će na kraju uvijek pobijediti primarno, uglavnom zbog činjenice da energiju koja omogućuje funkcioniranje sekundarni sustav za dobiva od primarnog i potpuno ovisi o njemu. Baš kao što je direktor Amazona potpuno ovisan o radnicima u distribucijskim centrima. Toga je CEO itekako svjestan i ulaže puno vremena i resursa kako bi ljude koji funkcioniraju poput strojeva, ali ipak imaju barem malo slobodne volje i emocija, zamijenio robotima i umjetnom inteligencijom koji nemaju te ometajuće procese.

Suvremeni sport u većini je područja sličan Amazonu, pa je logično da i svi koji sudjeluju u tom sportu sve više nalikuju robotima, jer jedino tako mogu ostvariti željene, ali ujedno i nerealne ciljeve, na cijenu sve bržeg pogoršanja i kroničnije bolnog stanja.

A krčag ide na vodu dok se ne razbije.

Ako sportaš nije upućen u principe i mehanizme problema s kojima se susreće, trening predstavlja uglavnom neučinkovito trošenje energije i vremena, jer će se u istim okolnostima odazvati kao prije te time uzrokovati...

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA

Pročitajte još: