Stezanje čeljusti je iz perspektive AEQ metode najčešće posljedica toga da je osoba u djetinjstvu često morala “držati jezik za zubima”. Na početku istraživanja ova teorija često nam se čini netočnom, ali se s padom SMA i porastom emocionalne zrelosti te promjenom razumijevanja vlastite prošlosti pokaže kao točna.

Kao dijete ili adolescent osoba je morala razviti kroničnu kontrolu nad svojim verbalnim izražavanjem, dok je barem jedan od roditelja ili skrbnika djelovao upravo suprotno. Kada se dijete spontano izražavalo vikanjem, glasnim govorom, psovkama, prigovaranjem, verbalnim napadima, pokazivanjem zuba, režanjem, ugrizima – doslovno ili verbalno – zbog takvog je ponašanja, koje je tada objektivno moglo biti potpuno opravdano, bilo kažnjeno.

Činjenica je da dijete ima znatno manje razvijen racionalni um i sofisticirani govor. Mnogo izraženije je ponašanje koje nalikuje životinjskom, dakle nekome s manje razvijenom inteligencijom. Možemo to nazvati i primitivnim ponašanjem, no za dijete od jedne, dvije ili tri godine ono nije primitivno, već potpuno normalno za njegovu dob.

Zbog visoke napetosti u okolini u kojoj živi i njegove niske otpornosti, u djetetu može nastati snažan tok. Taj snažan tok nije racionalno kontroliran i dijete ga ne može odraslo ili zrelo izraziti kroz duboko ogorčenje zbog nezrelog ponašanja oca i majke, koji se možda već peti put u dva mjeseca svađaju oko iste stvari koju ne znaju riješiti. Dijete ne može riječima reći da ne razumije kako roditelji mogu biti toliko emocionalno nezreli i neučinkoviti te da je zbog njih razočarano, ogorčeno i povrijeđeno. Možete li zamisliti da vam dvogodišnjak tako nešto kaže? Vjerojatno biste ga gledali u čudu. Dakle, dijete se ne može tako ponašati jer još nema razvijene takve sposobnosti, ali može nekoga ugristi, ubosti, gurnuti ili se opirati i koristiti različite agresivne izraze.

Osnovni problem djeteta je što je na početku života utjecaj njegovog tijela na svijest izuzetno snažan, gotovo onakav kakav bi i trebao biti. Naravno, to također ovisi o tome kakva je bila majka tijekom trudnoće i nakon poroda. Međutim, kod djece u većini slučajeva gotovo da nema senzorno-motorne amnezije između tijela i svijesti. Problem je što u njihovoj svijesti, posebno u lijevoj hemisferi mozga, nema riječi kojima bi mogli opisati i izraziti ono što osjećaju. Izražavaju se na svoj način – dječjim ponašanjem koje zrela odrasla osoba racionalno ne može razumjeti, ali ga može iracionalno osjetiti.

Ako roditelj želi iracionalno osjetiti dijete, mora imati (posebno žena) dovoljno opušteno tijelo, dovoljno nisku mišićnu napetost i dovoljno dobro razvijenu desnu moždanu hemisferu. Samo desna hemisfera može prepoznati “što je pjesnik htio reći pjesmom”. Dakle, desna hemisfera je ta koja zna razumjeti što dijete želi reći jer može povezati ono što čuje i vidi s onim što osjeća. Može se uživjeti u dijete i tako ga razumjeti. U takvom okruženju dijete može reći što osjeća u svom tijelu i to će biti saslušano, shvaćeno i prihvaćeno. Žena tada može osjetiti da dijete živi u okruženju s previsokom napetošću i da ima prejak tok te može sa svojom zrelošću i odraslošću to komunicirati s muškarcem. Čini to s namjerom da zajedno urede okruženje koje će biti prikladnije i zdravije za djetetov razvoj. Muškarac s druge strane primarno koristi lijevu moždanu hemisferu, koja je odvojena od tijela i s tijelom komunicira uglavnom preko desne hemisfere. Ako se stvori blokada između lijeve i desne hemisfere, kao i između desne hemisfere i tijela, vjerojatnost da će muškarac razumjeti što dijete želi znatno se smanjuje. Tako je njegova sposobnost da razumije dijete znatno manja od ženine.

Danas se često događa da je upravo muškarac taj koji prije umiri dijete u naručju nego žena. Da je sve u redu s muškim i ženskim ponašanjem, to bi bilo nemoguće. No ako je žena jako napeta i u snažnom simpatičkom stanju, manje je sposobna umiriti dijete od muškarca. Muškarac, naime, pod visokom unutarnjom napetošću funkcionira bolje nego žena. Evolucijski je muškarac razvijen tako da može dulje djelovati pod visokim pritiskom jer ima drugačiju funkciju uređivanja kaosa nego žena.

Dijete se na početku života jako dobro svjesno doživljava što se događa u i oko tijela, ali nema riječi da to izrazi. Kasnije, od oko godinu i pol nadalje, što više razvija govor i lijevu moždanu hemisferu i što više poznaje riječi kojima bi moglo opisati što osjeća kako bi ga odrasli mogli razumjeti, jer govore sličnim jezikom, istovremeno razvija sve jaču senzorno-motornu amneziju. To znači da je utjecaj tijela na svijest sve manji, a od tog većeg vokabulara dijete nema mnogo koristi. U kasnijoj fazi često se događa da se dijete ponaša kao u bajci “Carevo novo ruho” i jedino ono kaže istinu koju odrasli ne vide, ne žele vidjeti ili je jednostavno ne žele izreći.

Problem istine je utjecaj koji ima na onoga kome ju kažemo, a taj utjecaj je gotovo uvijek u skladu s trećim Newtonovim zakonom – dakle, ide o snažan udarac ili utjecaj. Pravilo trećeg Newtonovog zakona, ako se sjećamo iz osnovne škole, glasi: svaka akcija izaziva jednako jaku suprotnu reakciju. Dakle, ako nekome kažemo istinu, vjerojatnost da ćemo dobiti natrag istu mjeru je vrlo visoka. No, ako nam dijete kaže istinu, ne možemo mu uzvratiti istom mjerom jer je dijete i još nije imalo vremena napraviti vlastite greške ili lagati. Tako, budući da djetetu ne možemo uzvratiti na isti način, uzvraćamo drugačijom mjerom na drugačiji način, i takvo dijete brzo shvati da nije pametno govoriti istinu odraslima. Tada dijete počinje držati jezik za zubima i vjerojatnost da će stisnuti mišiće koji zatežu čeljust postaje vrlo visoka.