Ljutnja je oblik životne energije čija je zadaća utjecati na okolinu te uspostaviti ravnotežu u odnosu koji nas ljuti, odnosno promijeniti ga. Ako u prošlosti nismo mogli utjecati na ono što smo željeli, unatoč tome što smo kroz emocije izrazili sve što smo mogli, morali smo te emocije potisnuti ili ih izraziti na neučinkovit način.
Isprva smo emocije mogli jasno usmjeriti samo prema majci ili ocu kad su učinili nešto što nas je ljutilo. Roditelj je trebao osjetiti te agresivne emocije jer su bile jasno usmjerene i dovoljno snažne da ih primijeti i da mu zbog njih bude neugodno. Dijete bi roditelju trebalo biti dovoljno važno da bi i relativno slabe emocije primijetio i pripisao im dovoljnu važnost za odgovarajuću reakciju. Iako dijete ne može fizički ozlijediti roditelja niti ga ugroziti, trebalo bi mu dati odgovarajući značaj i utjecaj kako bi moglo urediti ono što ga smeta, ometa ili ugrožava.
Problem nastaje ako roditelj podsvjesno ima “debelo kožu” (izražen kronični SMA), jer tada impulsi i utjecaji djeteta ne dolaze do roditeljeve svijesti i on ne shvaća stvarno stanje djeteta. Ako tome dodamo i majku koja zbog odvojenosti između tijela i svijesti svijet promatra uglavnom iz lijeve moždane hemisfere i tako ne može djetetu dodijeliti potrebnu važnost, djetetova sposobnost utjecaja na roditelja i okolinu dodatno je otežana. Time se povećava vjerojatnost negativnih i agresivnih reakcija roditelja na djetetove pozive na promjenu okoline.
Obično, zbog nedostatka svijesti o stvarnom stanju i podsvjesno aktiviranih ovisnih reakcija koje je roditelj doživio u svom djetinjstvu, on pokušava dijete odvratiti od ljutnje. Dijete ubrzo shvaća da za tu emociju, koja je bila namijenjena uspostavi ravnoteže, dobiva negativnu reakciju iz okoline i prisiljeno je ljutnju razrijediti. Na to obično reagira tako da emociju zadrži i prilagodi zahtjevima okoline. Jedna od reakcija je da umjesto na roditelja i obiteljsku okolinu tu ljutnju prenosi na cijeli svijet. Neki to izražavaju prema van, drugi prema unutra. Neki prema cijelom svijetu, neki prema pojedinim dijelovima svijeta, neki kronično pokušavaju mijenjati svijet, drugi ga preziru i povlače se u osamu. Načina da se bijes i gnjev projiciraju na okolinu ima mnogo.
Kada se taj obrazac razvije i osoba postane ljuta na sve, više ne želi vidjeti svijet onakvim kakav jest – s dobrim i lošim dijelovima – nego vidi samo loše. To joj omogućuje da pojača projekciju bijesa i gnjeva prema okolini, jer zbog senzorne amnezije ne može prepoznati dom i roditelje kao izvor tog neprijateljstva. Budući da to ne prepoznaje, ne može ni promijeniti stanje na njegovom izvoru, što samo pogoršava situaciju i vodi ka sve većoj mržnji prema svijetu te sve crnjem selektivnom doživljavanju okoline, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Slično je jednom rekla Madonna u intervjuu: što si dulje na svijetu i što ga bolje upoznaješ, više stvari vidiš koje te ljute.
Potisnuta ljutnja koju je dijete stvorilo i zatim prenijelo u sebe tijekom života uzrokuje neravnotežu u njegovom tijelu. Iako nije svjesno te potisnute ljutnje, mora ju neselektivno širiti oko sebe. To zahtijeva vrijeme i energiju jer se mora truditi da ljutnja ne izbije i postane opasna za njega i druge. Takva besmislena potrošnja energije kroz podsvjesno izražavanje emocija također ga iscrpljuje, zbog čega ima još manje mogućnosti da prepozna stvarno stanje i njegove uzroke. Obično oscilira između manije i paranoje s jedne strane, te depresije, očaja i pesimizma s druge strane.
Zamislite da vas netko svaki dan deset puta jako uplaši. Više ne biste imali snage svjesno razmišljati i usmjeravati svoje emocije prema okolini, jer biste trošili ogromnu količinu energije na refleksne reakcije straha. Zato često kažemo: “Prestani me zamarati s tim” ili “Ideš mi na živce.” Ako smo kronično umorni od straha, ne možemo učiniti ništa dovoljno konstruktivno da bismo promijenili sebe ili odnos okoline prema nama. Zbog toga se pojavljuje i osjećaj krivnje. U početku je krivnja svjesna emocija, ali kad smo dovoljno dugo u tom stanju i ne možemo ništa učiniti da bude bolje, krivnja se pretvara u kronični i sve više podsvjesni oblik.
Ako se takav odnos stalno ponavlja, premješta se u podsvijest i automatizira. Tako nastaje stalno zgrčena prsna šupljina zbog potisnute krivnje, primjerice jer se s djecom nismo dovoljno igrali dok su bila mala. A što se događa kad dobijemo unuka? Zbog osjećaja krivnje želimo drugu priliku i previše se vežemo za unuka. Unuk tada ima previše “roditelja”, što dovodi do raznih problema jer dijete ne može izdržati taj pritisak.
Aleš Ernst, autor AEQ metode
