Uzmimo za primjer ženu kojoj se čini da je bolje biti sama jer joj je to puno lakše nego biti u partnerskom odnosu i u njemu normalno funkcionirati. Treba biti svjestan da isti osjećaj dobivaju i djeca jer im roditelji svojim ponašanjem, odnosom i rezultatima tog ponašanja te nedostatkom sposobnosti za uređenje odnosa pokazuju što da čine ili ne čine. Djeca uvijek uče iz iskustava svojih roditelja.

Za razumijevanje sadašnjih oblika odnosa dobro je pogledati u prošlost. U prošlosti su društvene norme bile vrlo nepromjenjive; Crkva je zahtijevala da čovjek ne smije rastaviti ono što je Bog spojio. To je bila društvena norma koja se kroz mnoge generacije nije mijenjala. Čak i ako je kćerka vidjela da joj je majka bila nesretna u braku, gotovo nije imala mogućnosti ostati neudata. Društvo je od nje zahtijevalo da bude udana, a žena sama, osim u rijetkim iznimkama, nije mogla preživjeti. Ako je željela imati djecu i preživjeti, morala je ući u vezu s muškarcem. Učenje iz grešaka roditelja u prošlosti, kada nije bilo toliko mogućnosti i kada nije postojalo toliko demokratskog pogleda da svatko može odlučivati po svojoj slobodnoj volji, nije bilo moguće. Djeca nisu mogla učiti iz pogrešaka roditelja, već su ih bila prisiljena ponavljati jer im okolina nije dopuštala drukčiji put.

Danas okolina dopušta da djeca krenu drugim putem, što također nije nužno uvijek dobro – osobito u slučaju kada se dijete odluči za samački život jer ga roditelji nisu naučili kako stvoriti funkcionalan partnerski odnos. Sposobnost da učinkovito funkcioniramo, osobito nakon 50. godine, u suštini je samo jedna – imati funkcionalan partnerski odnos s osobom suprotnog spola. Sve ostale opcije su manje ili više loše, niti jedna nije jednako dobra. Osoba si može stvoriti neku vrstu iluzije ili uvjerenja da je bolje biti sasvim sam. Naravno, bolje je ili manje loše biti sam nego biti u vezi s neodgovarajućom osobom, ali to nikada nije jednako dobro kao biti u vezi s pravom osobom, odnosno u uređenom i sve učinkovitijem partnerskom odnosu. To je idealna kombinacija za uspješno rješavanje problema i podizanje mudrosti kroz život.

Vrijeme na svakoga od nas ima dvostruku funkciju. Prvi utjecaj vremena je taj da smo svaki dan malo stariji. Na početku, naša sposobnost podizanja potencijalne energije i kretanja – koje je nužno za rješavanje problema – s rastom se postupno povećava. Najviša točka je negdje između 30. i 35. godine. Tada smo na dobroj točki između količine energije i moći koju imamo i učinkovitosti u rješavanju problema. Nakon toga stvari se počinju pomalo spuštati, životna snaga i sposobnosti postupno se smanjuju. To se posebno ubrzava otprilike od 45. godine, kada tijelo, zbog entropije i utjecaja vremena, sve više gubi učinkovitost u proizvodnji potencijalne energije. To si možemo predočiti kao da naš motor ima sve manje konjskih snaga, ako upotrijebimo usporedbu s automobilom.

Uvjetno pozitivan utjecaj vremena na osobu postoji ako s godinama postajemo sve mudriji, iskusniji, pametniji i učinkovitiji u rješavanju problema. U tom slučaju, naš motor ima sve manje konjskih snaga, ali naš automobil ima sve manju prikolicu – sve je lakši. To se događa zato što možemo većom mudrošću i iskustvom riješiti više problema i stvarati manje novih. Tako život može postati sve lakši. Zbog lakšeg automobila, ni gubitak snage motora ne sprječava nas da se tim automobilom penjemo uzbrdo, što znači da se i dalje poboljšavamo i napredujemo, bez kršenja zakona vremena.

Ako s godinama ne postajemo mudriji, iskusniji i učinkovitiji u rješavanju problema, motor još brže gubi snagu, a naš automobil ne postaje lakši – prikolica koju vučemo sve je punija problemima. U njoj su i problemi naših roditelja i djedova/baka, jer su nepromijenjeni obrasci ponašanja predaka sve aktivniji u našoj podsvijesti, dok je svijest sve slabija. Tako možemo vrlo brzo doći do točke kada nas motor više ne može vući uzbrdo. Tada najprije stagniramo i vozimo po ravnom te smo zadovoljni time da se ne pogoršavamo. No, primjerice, nakon 50. ili 55. godine, počinjemo se spuštati nizbrdo i tješimo se da netko drugi ide niz strmiju padinu od nas. Uvijek možemo naći neku pozitivnu stranu kojom ćemo se utješiti, ali to ne rješava naše probleme.

Vratimo se roditeljima koji su radije sami nego u vezi jer im ona ne uspijeva. Poruka samaca roditelja djeci je da ne ulaze u partnerske odnose jer oni koji su ih učili ili im pokazivali primjer kakav bi partnerski odnos trebao biti nisu imali znanja, pravog iskustva i sposobnosti stvoriti i održati kvalitetan i trajan partnerski odnos u kojem bi imalo smisla biti s nekim, jer bi život u vezi bio lakši nego izvan nje.

Dijete koje ima mogućnost izabrati želi li partnersku vezu ili ne, jer mu okolina više ne uvjetuje da je mora imati, imat će znatno veću vjerojatnost da je neće imati. Možda će imati istospolnu vezu, jer je ona jednostavnija i kratkoročno lakša te pruža više zadovoljstva, ali dugoročno postaje sve teža i zahtjevnija. Ili će ući u vezu s nečim što ima nižu emocionalnu zrelost od čovjeka i što je manje zahtjevno od drugog ljudskog bića.

Kvalitetan partnerski odnos najteže je ostvariti s osobom suprotnog spola jer svaki spol djeluje po drukčijem principu. Muškarac djeluje više iz lijeve, a žena više iz desne moždane hemisfere. Stoga je jedna od razlika ta da žena nikad nije sasvim zadovoljna, dok je muškarac prebrzo zadovoljan. To je potpuno normalno i prirodno ponašanje, usklađeno s funkcijom i strukturom muških i ženskih mozgova, koja se razvila za bolje preživljavanje ljudske vrste. Razlika ima još mnogo, ali ova posebno utječe na prekide veza u suvremenom vremenu kada društvo više ne stvara vanjski pritisak na odnos, pa veze lakše pucaju nego u prošlosti.

Ako su oba partnera dovoljno emocionalno zrela, svjesni su da, ako žena želi pravilno funkcionirati, mora prihvatiti da muškarac iz njene perspektive prebrzo postaje zadovoljan. Muškarac mora razumjeti da, ako želi optimalno funkcionirati, mora biti s ženom koja iz njegove perspektive nikad nije sasvim zadovoljna. Muškarci žele ženu koja je brzo zadovoljna, što dugoročno nije dobro jer žena time što traži napredak, tjera muškarca da se razvija, iako pri tome griješi, omogućuje im da postanu sve bolji. Žene bi pak željele muškarca koji nikad nije sasvim zadovoljan, što bi vodilo u perfekcionizam, koji pak zahtijeva odsustvo emocija i ponašanje slično stroju – a pogriješiti je ljudski. Takvo ponašanje muškarca također bi dovelo do raspada veze jer bi gotovo uvijek mogao pronaći nekog boljeg drugdje.

Umijeće partnerskog odnosa jest u pronalaženju kompromisa, to svi znamo. Kompromis je u ovom slučaju to da žena prihvati da je za muškarca normalno da prebrzo postane zadovoljan jer to omogućuje opstojnost veze. Muškarac mora prihvatiti da je za ženu normalno da s ničime nije sasvim zadovoljna i to uzeti kao dio paketa koji omogućuje stalni napredak – ako je ispravno uravnotežen.

Kad to jednom prihvatimo, lakše to shvatimo kao uvjet da žene mogu primiti pozitivne vrijednosti i vještine od muškarca. Muškarac pak može primiti sve pozitivno što mu žena može ponuditi – osim toga da nikada s ničime nije sasvim zadovoljna. Ako poznajemo načine djelovanja oba spola koji proizlaze iz njihovih struktura, možemo partnera upozoriti ako svojim utjecajem ide u krajnost i time uravnotežiti odnos. Tada možemo postupno stvoriti sve funkcionalniji partnerski odnos, u kojem možemo razviti takvo ponašanje da imamo sve manje, a ne sve više problema.