Ovaj zapis namijenjen je onima koji u sebi osjećaju poziv prema istini. Nije napisan kako bi sudio, već kako bi ponudio ogledalo, nježno, ali jasno. Za sve koji su spremni pogledati u sebe, prihvatiti vlastitu ranjivost i odatle započeti novi, čvršći put. Ako danas osjećate da još nije pravi trenutak, to je potpuno u redu. Sačuvajte ove riječi za vrijeme kada budete spremni. Istina nikada ne odlazi – samo čeka da je pozovemo bliže.

U svakom čovjeku koji je ikada čeznuo za više – za većim smislom, većim postignućem, većim priznanjem – živi Ikar. Ikar nije netko drugi. Ikar je onaj dio u tebi koji više ne može strpljivo čekati, koji traži potvrdu, koji želi dokazati svoju vrijednost svijetu, a ponajprije sebi. Ikar je tvoj ego.

I u tebi, ispod sve te buke, živi Dedal. Tiho. Stabilno. Ne pokreće se ritmom vanjskih nagrada, ne traži potvrdu. On je tvoja unutarnja mudrost. Tvoje unutarnje tijelo. Tvoja prirodna usklađenost sa životom, tvoj kronični ritam koji te održava živim. Dedal u tebi ne mjeri napredak u visinama, već u koracima. U čvrstoj, polaganoj gradnji koja mora poštivati zakonitosti vremena, prirode, fizike i istine.

Svaki pravi odnos između tijela i ega, svako istinsko putovanje rasta, odraz je odnosa između Dedala i Ikara u tvom unutarnjem svijetu.

Ego – Ikar – započinje sa strašću, sa zanosom, sa željom da pokaže da može. Da se izdigne iznad prosjeka, da dokaže svoju vrijednost. A tijelo – Dedal – gleda, pomaže i šuti. Ne zato što ga je strah za ego, već zato što zna da svaki Ikar mora pasti. Da svaki ego mora spoznati granice svog razumijevanja.

No odnos među njima nije uvijek čist. Nije uvijek pun poštovanja. Jer Ikar, ako nosi u sebi kroničnu senzorno-motoričku amneziju, gubi kontakt s Dedalom. Zbog toga više ne vidi stvarnost svog položaja, ne osjeća više svoju stvarnu dubinu, podcjenjuje važnost Dedala i njegovih ograničenja te stvara iluziju moći i značaja.

Kad taj Ikar ne može biti iskren prema sebi, kada ne priznaje svoje rane, svoj strah, svoju unutarnju prazninu, Dedala više ne vidi kao tijelo, kao bitan dio cjeline, nego kao sredstvo. Kao nešto što treba iskoristiti da bi dosegao ili održao iluziju.

Više ne razumije da je snaga koju je divio Dedalu rezultat vremena, truda i žrtve. Vjeruje da je i sam već jednak jer to želi biti, ili mora biti, premda za to još nije došlo vrijeme. Ne razumije da se mudrost ne može staviti kao plašt. Mora se zaraditi kao koža.

Tako ego počinje koristiti tijelo za vlastite ciljeve. Sa svojom SMA, sa svojim iskrivljenim doživljajem sebe i svijeta, vjeruje da mu to pripada. Budući da ne može stvarati vlastitu sintropiju i rast iz unutarnjeg reda i osjećaja, treba energiju drugoga. Treba tijelo.

Kako bi osigurao tok te energije, mora u tijelu izazvati entropiju, dovesti ga u sumnju, u bol i iscrpljenost. Tijelo više ne može zadovoljiti njegovu nezasitnu potrebu. Tako ga čini odgovornim za svoje neuspjehe, a sebe za svoje iznuđene uspjehe.

Cjelinu dovodi do točke gdje tijelo prestaje biti suputnik i postaje rob ega.

No taj tok energije nije beskonačan. Tijelo se počinje povlačiti. Ne iz bijesa. Ne iz osvete, jer toga u njemu nema. Već iz jednostavne prirode stvari: kada više nema stvarnog poštovanja i iskrene spremnosti na učenje i suradnju, kada ego kronično iskorištava tijelo, most se ruši.

Kad tijelo više ne može pružati energiju, ego pada.

Pad nije onakav kakvim ga zamišljaju ponosni. Nije herojski. Nije dramatičan. Pad je tih. Praznina. Gubitak smisla. Gubitak orijentacije. I tek tamo, u toj tišini pada, može doći trenutak istine.

Ako ego izdrži tišinu depresije zbog urušene iluzije o svemoći. Ako ne pobjegne natrag u krivnju, u optuživanje, u potragu za novim tijelom za iskorištavanje. Ako se usudi ostati u toj goloj, neuljepšanoj boli gubitka iluzije, tada se može početi prava preobrazba.

Tada ego prvi put zaista osjeća da nikada nije hodao. Da nikada nije izgradio ništa čvrsto. Da je uvijek bio samo krotitelj iluzija.

Tek kada to shvati, rađa se mogućnost da počne hodati. Polako. Ne zato da bi ponovno letio. Već zato da bi zaslužio tlo pod nogama.

Ego koji još nije zreo često nenamjerno uništi ono što mu je najviše dalo. Ne zato što je zao. Već zato što još nije sposoban preuzeti odgovornost za energiju koju prima. Jer još nije sposoban biti nježan prema onome što ga drži. Jer ono što ga drži, dobio je od predaka koje mrzi, a tu mržnju nosi u tijelu pokrivenu otuđenošću od njega.

Tako ego ne vidi da svojim letom, koji počiva na krilima tijela, ugrožava ne samo sebe, nego i ono što mu je omogućilo let.

Dakle, nije stvar u tome tko leti više. Stvar je u tome tko zna hodati iskrenije. Tko zna poštivati proces. Tko zna prihvatiti da pravu veličinu dosežeš tek kada tvoji koraci odjekuju u tišini, a ne u pljesku.

Kad ti više nisu potrebni drugi da ti daju energiju. Kad znaš svoju entropiju polako i strpljivo pretvarati u vlastitu sintropiju. Kad znaš izgraditi red u sebi. Kad znaš biti čovjek, a ne iluzija.

Tako ego, koji je nekoć želio biti veći od tijela, napokon razumije da veličina nije u tome da pobijediš tijelo. Veličina je u tome da ga poštuješ i ideš svojim putem, s istom poniznošću prema životu kakvu je ono živjelo prije tebe.

I tek tada, u toj tišini, postaješ zaista spreman predati dalje krila, ne za brzi let, već za dug, čvrst, istinski put prema gore.

U svakome od nas žive Ikar i Dedal. U svakome od nas je poziv prema visinama i potreba za zemljom. I svaki život nam pruža priliku da izađemo iz obmane ega u jasnoću istine. Da iz Narcisa postanemo čovjek. Ne pobjedom. Već padom.

I izborom da nakon pada ne gradimo nova krila od iluzija niti da nastavljamo živjeti iz mržnje prema Dedalu.

Već iz koraka. Iz tišine. Iz istine.

Jer tišina ostaje. Jer ostaje istina. Jer ostaje samo korak koji napraviš s punom prisutnošću koju donosi bol pada koji probija senzorno-motoričku amneziju.

I upravo taj korak, koji se rađa iz boli i ako dozori u mudrost, onaj je koji te vodi tamo gdje krila ega nikada ne mogu.

Ako si spreman napraviti taj korak, polako, svjesno, s nogama na zemlji i srcem otvorenim za istinu, vidimo se na putu. Tamo gdje se rađaju ljudi, a ne samo snovi.

Za kraj:
Svaki pravi put započinje onda kada smo za njega spremni. Ne prije. Ne zato što nas netko tjera. Nego zato što u sebi osjetimo da je vrijeme.

Ako danas još nije taj dan – poštujte svoj ritam.
Ako u sebi osjetite otkucaj istine, onda znate: Prvi korak je uvijek najtiši. A upravo taj tihi korak mijenja sve.

Aleš Ernst, autor AEQ pristupa