Nikola Borić, višestruki prvak Hrvatske u triatlonu i kondicijski trener vrhunskih sportaša Turske atletske reprezentacije.

Definitivno nije bila namjera, ali ni slučajnost da sam taj dan sa svojim sportašem završio kod dugogodišnjeg prijatelja. Bio je to još jedan dan frustracije i gubitka nade da nema pomoći , kao ni u zadnja 3 mjeseca intenzivnih terapija; masaže, magneta, elektrostimulacije, fizikalne terapije i tko zna čega još po najskupljim bolnicama Istanbula, sa najvećim stručnjacima i doktorima na svijetu. Dijagnoza je bila nakupljanje vode oko kostiju, bolna 6-estomjesečna ozljeda koja se ‘šetala’ od koljena pa sve do zdjelice. Moja atletičarka nije bila u mogućnosti sjediti, voziti auto, hodati, a o treningu nismo mogli ni pomišljati. Uslijedile su injekcije za reumu u dužini od 3 mjeseca, sa teške glavoboljama, a li i moguća operacija ukoliko ni to ne pomogne. Znači ode mi još jedna sezona i gubimo Olimpijske Igre u Riu za 2 g.

Odustao sam od svega toga i zamolio je da odemo posjetiti doktore u Zagreb jer ionako nemamo šta izgubiti. Ista stvar kao i u Istanbulu, ali vrhunska sportska doktorica Nataša Desnica prepoznala je narušenu biomehaniku kod Birsen Engin (turske olimpijke i nositeljice sprinterskih nacionalnih rekorda). Trebali smo krenuti sa istim terapijama u Zagrebu kao i u Istanbulu u zadnjih 3 mjeseca bez i jednog odrađenog treninga.

Taj sunčani dan u prohladno poslijepodne mjeseca prosinca došao sam, po tko zna koji put u zadnjih 20 godina kod Aleša. Samnom je bila i ozlijeđena Birsen. Aleš je znao da radim sa sportašima, ali se nismo ni čuli ni vidjeli nekoliko godina otkad sam zadnji put bio kod njega sa Elvan Abeylegesse i kupio Polar.  Zainteresirao ga je naš problem i ponudio je pomoć uz meni totalno nerazumljiva rješenja, zvučalo je kao da se bavi nečim što prvi put čujem ali… Skeptičan da ce mi pružiti pomoć, a opet bez imalo nade da imam šta izgubiti, prekinuli smo razgovor i otišli na kat u ordinaciju. Gore je počinjao jedan totalno drugi i nevjerojatan svijet, meni neprepoznatljiv za Aleša. Soba opremljena u stilu najboljih fizikalnih terapija koje sam uspio vidjeti po svijetu u ovoj dugogodišnjoj praksi.  Prestao je sa pričom, postavio Birsen na stol i započeo niz pokreta koji meni nisu ličili na ništa. Da ne ometam izašao sam van.

Nakon sat vremena izašla je Birsen sa suzama u očima, zagrlila me i rekla ‘thank you coach, thank you so much, this is best doctor in the World’, ja sam ostao…. Taj dan, prvi put nakon 6 mjeseci, sa osmijehom od zuba do zuba i puna energije i elana otrčala je iz dvorista i vratila se nazad ‘ I can run’. Meni je to sve izgledalo kao scena iz Forest Gumpa, kad on bježi kroz drvored od huligana, a one njegove proteze se raspadaju i on nastavlja trčati mada ga više nitko ni ne lovi, i nakon toga samo trči i trči.

U svakom slučaju, da ne duljim, promijenili smo plan, preselili se na tjedan dana u Brežice i od tada spremamo Europsko prvenstvo u Atletici, kao da se ništa nije ni desilo.  Puno ljudi me pitalo, nakon što sam doveo još nekoliko atletičara na terapije i svima su uspješno prošle sve ozljede, a kaj to taj doktor radi ? Ja i dalje ne znam točno na koji način funkcionira, šta se dešava, jednostavno ih sve pošaljem kod njega, da se sami uvjere.  Kod Aleša Ernsta dovodim i olimpijske rekordere od kojih su svi digli ruke i nude im operacije za pomoć. Osjećaj je vjerojatno isti kao i kod trkaćeg konja koji nakon svoje zadnje nedovršene utrke posljednji put ulazi u prikolicu, ali ovaj put ne ide na trening ili utrku, ali igrom slučaja završi na jedinom pravom mjestu gdje bi trebao biti.

Aleš, hvala ti beskrajno za svu pomoć.

Nikola Borić