DA SAM PONOVNO DIJETE, JA BIH …

Čitanje za jače živce: kako samouništenje djeluje u najboljoj namjeri? Sličnost samouništenju u sportskoj rekreaciji nije slučajna.

Zdravlje je osnovna životna potreba. Zdravlje bi trebalo biti normalno stanje cjeline, a bolest iznimka. Bolest se javlja kada je složenost funkcioniranja cjeline niža od zahtjeva okoline, iz čega proizlazi da bolest ne može biti osnovno stanje života, jer se tada život uopće ne bi mogao razvijati.

U svom radu, međutim, otkrivam da je stanje većine ljudi upravo suprotno i da je većina dovedena do bolesti samouništenjem u dobroj namjeri. Osnova za to razvijena je u ranom djetinjstvu.

Čim dijete razvije razum i zanimanje za svoju okolinu i prve znakove buđenja svijesti, svijest počinje odobravati sve što drugi čine. Dijete najčešće zrcali i izražava nesvjesne emocije roditelja, jer ih najbolje osjeća i razumije. Te emocije su tjelesne i neverbalne.

Roditelje to uznemirava i uznemirava, u njima izazivaju pretjerane reakcije, uvjetovane njihovim iskustvom u djetinjstvu i mladosti. Ta je veza poput uloge zrcala u bajci Snjeguljica. Dijete pokazuje ponašanje i unutarnje stanje roditelja poput zrcala i kada se roditeljima ne sviđa ono što vide u ogledalu, oni žele promijeniti ogledalo, umjesto da se promijene.

Dijete tako prima informaciju da izražavanje takvih emocija nije primjereno, pa isto kao i roditelj počinje djelovati samo. Potiskuje ili mijenja osjećaje, izbjegavajući tako sram i krivnju. To zauzvrat ugrožava emocionalne sposobnosti i zrelost te dovodi do situacija u kojima osoba neće moći učinkovito upravljati i izražavati svoje osjećaje, želje i potrebe te konstruktivno rješavati probleme.

Razvija osjećaj bespomoćnosti, jer nije u stanju izraziti emocije kojima bi trebao biti u stanju učinkovito upravljati kao odrasla osoba. Naučena bespomoćnost dovodi do psiholoških stanja kada se osoba ne može udaljiti ili se povući iz stresnih situacija kada za to ima priliku. Stvara samo destruktivno ponašanje.

Ljudi se često nađu u situacijama naučene bespomoćnosti. Osoba zapne u vezi koja se temelji na zlostavljanju, na poslu koji ju dovodi u previše stresnih situacija ili na način života koji joj ne dopušta stvarnu slobodu.

Takav razvoj dodatno ubrzava nedostatak vremena i integracija roditelja koji ne znaju uzeti u obzir tjelesne senzacije u svom odnosu s djetetom i nisu sposobni zrelo reagirati na određene djetetove emocije. Uglavnom zbog vlastite senzorno-motoričke amnezije, koja im onemogućuje da dijete realno osjećaju na neverbalnoj razini s kojom prvenstveno komuniciraju s djetetom u prvim godinama njegovog života.

Reagiraju nerealno, djetetov ih izraz uznemiruje, što dijete sve jasnije percipira i pokušava mu se prilagoditi. Karakteristično je za neku emociju da što je jača, to više zaustavlja vrijeme, jer zahtijeva pažnju i odgovor, za što roditelji nemaju vremena niti dostatnu emocionalnu zrelost. A budući da je izraz snažne emocije fizički, dijete je potisnuto u prekid veze i izražavanje cijelog tijela kroz senzornu motoričku amneziju, jer to sprječava snažno izražavanje emocija – prilagođavanjem okolini.

Od djece se očekuje da brzo odrastu, rano se osamostale, brzo uče, budu razumni i kooperativni kao odrasli, iako su još uvijek samo djeca.

Zbog nedostatka vremena, okolina ne podnosi jake emocije i ne može na njih odgovarajuće odgovoriti. Time dijete gubi priliku za emocionalno sazrijevanje i kompetentnost u odrasloj dobi. Razvija emocije i razvija izražavanje u njima na razini svoje majke.

Iznad ove razine može ići samo sa svjesnom, ali istodobno stvara sve veću neravnotežu u sebi, jer promjene u svijesti rijetko prate promjene u tjelesnoj povezanosti. Dakle, fizička i emocionalna zrelost ostaju nekoordinirane i s godinama se sve više odvajaju.

Nužnost emocionalne kompetencije

1993 godine je Ross Buck definirao emocionalnu zrelost kao najvažniji uvjet samokontrole i sposobnosti pravilne primjene principa stvarnosti. Emocionalna zrelost (kompetentnost) je sposobnost da se na odgovarajući i zadovoljavajući način nosimo s vlastitim osjećajima i željama. Moramo razviti emocionalnu kompetenciju kako bismo se mogli na odgovarajući način nositi sa stresom i utjecati na okolinu.

Dijete bi trebalo razviti ovu homeostazu oponašanjem odnosa između odraslih. Međutim, to obično nije slučaj, a situaciju pogoršava velika razlika u načinu života koji su roditelji živjeli tijekom djetetova djetinjstva i načinu života kada to dijete odraste. Ne može se više pouzdati u obrasce koje je uzeo.

Kao rezultat, povećava se jaz između svjesnog i podsvjesnog, a sposobnost postizanja odgovarajuće emocionalne kompetencije se smanjuje. Što se onda očituje u nemogućnosti upravljanja odnosima, a mi taj nered potom prenosimo na svoju djecu.

Jaz između svjesnog i podsvjesnog, međutim, ne može postojati bez energije potrebne za održavanje odvojenosti. Slično kao što se granica treba čuvati da bi imala smisla i obavljala svoju funkciju. Razdvajanje kod osobe uzrokuje porast potrošnje energije kako bi funkcioniralo, jer mora održavati nepotrebnu i neprirodnu raspodjelu u sebi. To, pak, pobuđuje unutarnji osjećaj napetosti i tjeskobe s kojima se mora nositi na ovaj ili onaj način.

Takav povećani pritisak utječe na funkcioniranje svijesti i dovodi osobu do odluka i odnosa koji reguliraju prekomjernu napetost u kratkom roku, ali dugoročno vode preusmjeravanju viška energije u kretanje i izražavanje što ne smanjuje unutarnju podjelu i razdvajanje.

Tijelo doživljava kao izvor problema i slabu kariku u cjelini, što često dovodi do nepoštovanja i prezira prema njemu i nerazumijevanja fizičke boli uz stalnu potrebu za prevladavanjem “sebe”.

U sebi osjeća ono što mu je kao djetetu ulazilo pod kožu i definiralo ga, a istodobno mu je moderno društvo dopustilo da živi vrlo drugačije od roditelja, sve dok ima volje i dovoljno snažnog ega da taj dio sebe prevlada dovoljno dugo , gdje je prošlost zarobljena u mišićima i fasciji, i onaj dio nas koji nas koči da postignemo sve što nam je danas moguće.

Moramo razviti emocionalnu kompetenciju kako bismo se mogli na odgovarajući način nositi sa stresom i utjecati na okolinu.

Stalni rast

Istodobno, živimo u vremenu kada je povećanje potrošnje i stalni rast nužnost i primarni zahtjev društva.

Ta je logika neprirodna i štetna i uništava integritet pojedinca. To je neprirodno jer ništa u prirodi samo ne raste, već djeluje kroz cikličke valove i ima svoj pulsirajući ritam.

Logika stalnog rasta temelji se na zahtjevima koje dijete uči promatranjem svojih roditelja i školovanjem. Oni zapovijedaju:

– čovjek mora djelovati najbolje što može

– mora dostići svoj genetski potencijal

– uz dovoljno volje i znanja sve je moguće

– bol nam oduzima vrijeme i zaustavlja nas, što ograničava naš rast, pa je potrebno negirati bol, ili joj dati drugo značenje

Ti zahtjevi okoline i ega ne dopuštaju mir, jer tjeraju osobu na stalno natjecanje i nadvladavanje samoga sebe – tijela i duha. Ovo je štetan pristup uglavnom zato što se s mladih roditelja prenosi na malu djecu, čak i prije nego što su uopće imali priliku uživati ​​u bezbrižnosti, shvatiti da ono što jesu, slobodna i nevina bića se mogu igrati po volji u zaštiti i potpori roditelja i doma.

U osnovi, tijela nas roditelja su napeta, kao da su u stanju neprestanog rata.

Nisu samo želje mladih one koje pripremaju teren za njihovo naknadno odvajanje ega od tijela, već očekivanja i zahtjevi roditelja prema svojoj djeci. Od djece se očekuje da brzo odrastu, rano se osamostale, brzo uče, budu razumni i kooperativni kao odrasli, iako su još uvijek samo djeca.

Očekujemo da navečer zaspu bez našeg toplog i suosjećajnog zagrljaja, ne misleći da se vjerojatno boje mraka. Ni odrasli nisu mirni navečer, kod kuće nas prate radni zahtjevi i egzistencijalni pritisci. Očekujemo da će dijete razumjeti roditeljeva prava i potrebe roditeljska prava, dok je on svjestan samo svojih potreba.

Zahtijevamo da se dijete prilagodi životnim uvjetima odraslih koji se sve više razlikuju od djetetovih prirodnih uvjeta.

Zahtjevi odraslih prema djetetu rastu s odrastanjem: u školi treba dati sve od sebe, postati prepoznatljiv kao izvrstan učenik, biti izvanredan i u izvannastavnim aktivnostima. Njegov mladi um prerano je izložen svijetu i njegovim krizama. Vozi se s roditeljima u automobilu i sluša radio, gleda televiziju, prisutan je kad odrasli razgovaraju, na Internetu može pristupiti sadržaju koji još fizički ne može razumjeti i opaziti.

Logika stalnog rasta temelji se na zahtjevima koje dijete uči promatranjem svojih roditelja i školovanjem.

Od malih nogu ima pristup Internetu i sve više ih ima svoj pametni telefon. Često on više emocionalno podržava odrasle nego odrasli podržavaju njega. Očekujemo da će biti vrhunski sportaš ili uspješan poslovni čovjek zbog svega što mu nudimo.

U ranim godinama pokazuje odraslu dob koja nas iznenađuje, ponekad čak i zrelost koja nas zadivljuje.

Ali ovo samo prikriva gubitak povezanosti i samosvijesti što negiramo kako bismo mogli udovoljiti nerealnim zahtjevima okoline i usmjeriti nemogućnost učinkovitog izražavanja prema sebi. Doznaje da je poželjnije ljutnju izražavati učenjem, radom ili sportom, te saznaje da se bol koju tijelo proizvodi zbog neprimjerene upotrebe životne energije negira ili glorificira.

To, pak, stvara osnovu za samouništenje unatoč dobroj namjeri i nesposobnost reguliranja odnosa oko sebe. Budući da se boji ili ne zna konstruktivno koristiti emocije za podizanje reda i ravnoteže s okolinom, razvija destruktivan stav prema sebi.
Kroz rad, sport, kemijske i ne kemijske ovisnosti koje omogućuju neko vrijeme da smanje prekomjernu unutarnju napetost, a time i iluziju da imaju sve pod kontrolom. Sve dok ih tijelo ne “iznenadi” kroničnim stanjima za koja obično nema odgovarajućeg medicinskog ili racionalnog objašnjenja.

Što ostavljamo djeci?

Zlouporaba energije uvijek dovodi do nereda i pogoršanja sustava, bilo da govorimo o proračunu države ili obitelji, neprimjereno usmjerenoj energiji emocija koje smo prilagodili (na primjer, bijes da plačemo ili se smijemo) ili preusmjerimo na trčanje, vožnju biciklom ili planinarenje, povratkom u dom u kojem ne razumijemo, ne toleriramo ili ne znamo konstruktivno i zrelo se slažemo.

Ta stanja je korona još više izrazila. Samo destrukcija s dobrom namjerom koju tako prenosimo i predajemo na svoju djecu jednaka je državnom dugu ili uništenom okolišu.

Čitanje za jače živce: kako samouništenje djeluje u najboljoj namjeri? Sličnost samouništenju u sportskoj rekreaciji nije slučajna.

Zdravlje je osnovna životna potreba. Zdravlje bi trebalo biti normalno stanje cjeline, a bolest iznimka. Bolest se javlja kada je složenost funkcioniranja cjeline niža od zahtjeva okoline, iz čega proizlazi da bolest ne može biti osnovno stanje života, jer se tada život uopće ne bi mogao razvijati. U svom radu, međutim, otkrivam da je stanje većine ljudi upravo suprotno i da je većina dovedena do bolesti samouništenjem u dobroj namjeri. Osnova za to razvijena je u ranom djetinjstvu.

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA