Pozdrav, Aleš Ernst
Obećao sam, da ću se javiti za tjedan dana, da vam kažem, kako mi ide. Ali nije mi išlo najbolje pa sam odgađao.
Ali ja održavam svoja obećanja.
U to vrijeme se događalo previše stvari. Kad sam nakon radionice počeo raditi na sebi uz pomoć SOMATIKE, iznenada sam imao puno posla. Također sam došao do “zanimljivih” saznanja: – ništa nije kao što izgleda. – tijekom vježbanja doživljavao sam toliko različitih osjećaja, da nisam znao što raditi s njima. – svaki dan je drugačiji, uvijek nešto novo.
Moja najveća briga je bila kako će biti na poslu nakon mog odmora. Naime, imam aktivan posao, više ili manje sam osam sati u pokretu, gotovo da nema sjedenja. Mnogo je podizanja tereta, pomicanja stvari naokolo, i mnogo mogućnosti za neprikladne pokrete i … i još mnogo toga.
Prvih nekoliko dana nakon odmora prelazio sam iz jednog stanja u drugog svakih nekoliko sati: od jutarnje opuštenosti do povratka starim oblicima ukočenih i umornih mišića, kad nisam znao kako ih opustiti. Bio sam negdje između refleksa traume i refleksa zelenog svjetla i … bilo je zanimljivo. I kad me sad boli i osjećam zatezanje mišića uzmem pauzu za 10-15 minuta i vježbam, ne idem na ručak.
I onda zraka nade. Postajem fleksibilniji u donjem dijelu trupa, imam veći raspon pokreta, lakše se mogu okrenuti i pogledati natrag u automobilu (prije sam to mogao učiniti samo sa okretanjem vrata, pa čak i moj vrat nije bio baš okretljiv). I moja lijeva noga je mnogo bolja, omogućava veći raspon pokreta. Oblik boli se mijenja, ali to ovisi o tome, koliko dobro izvodim vježbu.
Čak je i moj refleks traume pokrenut tijekom vježbanja. Sjećanje na smrt u prošlosti i strah od smrti voljene osobe u budućnosti. U osnovi, strah je bio oslobođen, osjećaj kad sam bio u konstantnom stanju zategnutih mišića i u strahu od gubitka djeteta. Tijelo pamti tu energiju i slijedi nas, samo što nismo svjesni toga. Znamo, ali ne znamo kako. Zapravo, tijelo ne zna što je stvarno: reagira na stvarnu opasnost, kao i na imaginarnu (stres). Mogu reći samo to, da su me vježbe oslobodile dugogodišnje ukočenosti. Plač, suze, zahvalnost za realizaciju i svijest …
Također, to je bio i jedan od razloga zašto nisam mogao opušteno vježbati. Međutim, nakon tih dvaju događaja mogao sam puno lakše vježbati, osjećaj se poboljšao. To ne znači, da nisam učinio ni jedne pogreške i da sam vježbao sa silom, nipošto, ali imam sve više osjećaja. Nažalost (ili srećom) mogu reći, da kad ne obraćam pažnju na svoje pokrete, obično napravim pogrešku: ali razlika je u tome, što sada znam, kada prelazim Rubikon.
Iskušavam granice; to je kao pretraživanje radijskih stanica sa okretanjem dugmeta na radiju: malo slijeva, malo udesno, tako da možete pronaći jasan zvuk. Ponekad posrnem i želim više. Malo mi je žao (slijedi psovanje), ali učenje novih stvari je dvostruki proces: upoznavanje i zaboravljanje starih, koje zamjeni novo.
Na kraju, u mojoj glavi je kao u pčelinjaku. Cijeli dan prolazim kroz sljedeću vježbu u glavi, tako da bih je mogao barem pomalo točno ponoviti. I dalje ponekad osjećam bol, nelagodu, napetost nakon neke vježbe (znam, pretjerujem, ali ne morate to reći naglas), ali osjećaj je sasvim drukčiji: dok prije nisam znao što je prije pošlo po zlu, sada to sigurno znam – i to je bitna razlika za mene.
Sve je drukčije. Ne mogu opisati jer sam u procesu promjene; jer se ŽELIM sjetiti uzroka iz prošlosti, tako da mogu ukloniti posljedice u sadašnjosti.
Ali neću da se žalim. Prošlo je više od 35 godina od ozljede mišića, koju ignoriram, trauma za koje nisam ni znao, da su proizašle iz te ozljede, dugotrajnih stresova, koji su se nakupljivali, godine posjećivanja različitih specijalista, koji su mi propisivali pilule i vježbe za jačanje snage mišića … mogu izdržati još malo duže. Barem sada znam, zašto me boli; prije to nisam znao.
Pomalo je neugodno, kao kad pokušavate s debelim zimskim rukavicama unijeti konac u iglu, ali AEQ klinička somatika mi je skinula rukavice s mojih ruka te mi uzvrat dala OSJEĆAJ.
I to je ono što radim, to je moja snaga, jer ŽELIM i MOGU to učiniti, i ja ĆU to učiniti.
Vrijeme mi nije više važno. Vježbam ujutro prije odlaska na posao, kad dođem kući i navečer prije što idem u krevet.
Ponekad samo ležim te se opuštam s disanjem. Također sam primijetio, da uopšte ne znam disati, pa ako provodim 10 minuta prije vježbanja usredotočen na disanje, vježba postaje sasvim drukčija, jednostavnija. Štoviše: na mom poslu imam osam sati dnevno priliku promatrati, kako izvodim određene stvari, gdje i na koji način se aktiviraju određeni uzorci. I ja ih ispravljam.
Ovo pismo, koje sam napisao Vama kao odgovor, zapravo je moja ispovijest meni, kao pismo ili kao dnevnik. Trudio sam se napisati, kako mi ide, ali nastalo je to što sada čitate. Kada glasno kažeš, ili napišeš što te opterećuje, opusti se energija, koja donosi olakšanje, s ramena se podiže teret, nered počinje nestajati. Ljudi jednostavno nose previše tereta. Radim na tome, da se riješim svog tereta.
Vjerujem, da i moje “kolege u patnji” prolaze kroz slične situacije. Svaki od njih imao je vlastiti »put križa«, ali i vama nije bilo lako, kad ste tražili novi put.
Sve što mogu reći je, da sam otkrio mnoge stvari tijekom moje potrage za ublažavanje boli. Posvetio sam svoje vrijeme reiki terapiji, radiesteziji, bioenergiji, raznim tehnikama koje su pomogle, ali … ni u jednom trenutku nisam pomislio na moje tijelo, mišiće.
Osjećao sam se kao netko, tko je proveo pola života u potrazi za naočalama, koje su mu cijelo vrijeme sjedile na nosu.
Doista smo maleni u svom načinu razmišljanja, ali tako GOLEMI SVEMIR nas okružuje.
Toliko za sada.
I ako naiđem na prepreke, lijepo ću vas zamoliti za savjet.
Lijepi pozdrav
Ivan
