Koje su posljedice za dijete, a kasnije i za odraslu osobu, ako u ranom djetinjstvu preuzme odgovornost za razvod svojih roditelja?
Dijete razvedenih roditelja može steći osjećaj da nije ispunilo svoju ulogu, da je ono krivo za razvod, te se iz te krivnje razvija kronična krivnja i kronični oblik manjka samopouzdanja. Moguće je i kronično ponašanje u kojem dijete uvijek popušta kad se nađe pred važnijim zadatkom, većim stresom ili odgovornošću.
Razvija se snažna zamjerka prema jednom spolu, ovisno o tome tko je bio označen kao krivac za razvod roditelja (otac ili majka). Takvo dijete je razočarano sobom jer nije uspjelo spasiti brak svojih roditelja, što je zapravo nemoguće jer partnerski odnos ne ovisi o djetetu, već dijete ovisi o kvaliteti odnosa partnera. Opravdano razočaranje u roditelje, koje često ne smije izraziti barem prema jednom od njih, dijete projicira na sebe i kasnije na druge. Ako roditelji ne mogu popraviti svoj odnos, dijete ga sigurno ne može, no to ga ne sprječava da krivi sebe i da kasnije u životu osjeća duboko razočaranje u sebe. U kasnijoj fazi to razočaranje ili samooptuživanje počinje projicirati i na druge ljude, te postaje osoba koja ima snažne predrasude ili stereotipe. Može razviti snažnu mržnju prema nečemu ili nekome, prema određenim vrstama ljudi, prema određenoj rasi ili spolu, te pretjerano burno reagirati na razne stvari.
Ako ukratko sažmemo, posljedice su prvenstveno u tome što takvo dijete ne može razviti odgovarajuću emocionalnu zrelost, jer na podsvjesnoj razini sebe smatra kronično nesposobnim u rješavanju međuljudskih odnosa. Pokušalo je popraviti odnos svojih roditelja s dječje razine, ali je došlo do raspada partnerske veze za što krivi sebe. Ponašanja u partnerskom odnosu uči od roditelja koji nisu uspjeli u partnerstvu (razvod) i tako nema izbora nego u podsvijesti stvoriti uvjerenje da partnerski odnosi jednostavno nisu za njega. Istovremeno, vjerojatnost da će i sam razviti snažan otpor prema vlastitoj vezi je veća. Ako nije mogao spasiti odnos svojih roditelja, onda očito ni sam nije sposoban imati vezu s drugom osobom. To je jedna moguća verzija.
Druga verzija, koja se također može dogoditi, iako rjeđe, je da se to dijete razvije u jednog od partnera koji ni pod koju cijenu ne želi prihvatiti činjenicu da veza u kojoj se nalazi nije dobra, da ne funkcionira, da je toksična, ali ipak ne želi odustati. Jedan od partnera je taj koji nikako ne želi pustiti onog drugog, koji bježi. Tko zna što sve radi kako bi ga pronašao i prisilio da ostane s njim. To čini jer jednostavno ne želi prihvatiti da je ta veza završena. Iz takvih situacija mogu nastati vrlo snažni oblici narcisoidnog ili sociopatskog ponašanja. Mogu se razviti i vrlo opasni obrasci ponašanja, jer se osoba ne vodi čovječnošću i ne osjeća ni milost ni suosjećanje. Jednostavno ne zna što to uopće znači jer to nema u sebi.
