Moj osvrt
Prije koju godinu sam u emisiji na Rubu Znanosti prvi put slušala Aleš Ernesta kako objašnjava mehanizme djelovanja našeg tijela, svijesti i podsvijesti i razloge nastanka senzorno motorne amnezije. Sjećam se da me to dosta zainteresiralo s obzirom da sam u tom razdoblju već osjećala da se ne mogu osloboditi nekih napetosti u tijelu iako sam se bavila i sportom i pazila na omjer aktivnosti i odmora. Međutim, kako to već biva, zbog nedostatka vremena i drugih razloga zanemarila sam to stanje s mišlju da će se već samo po sebi to nekako riješiti i da je dovoljno to što radim. Na žalost kod mene se razvila i kronično stanje zagušenja te sam odjednom lansirana iz svih normalnih aktivnosti življenja u slijepu ulicu iz koje je trebalo naći ponovo izlaz. Kako se sve u životu dešava s nekim razlogom ja sam se sjetila te emisije i predbilježila se u program učenja AEQ metode.
Moram priznati da me sve to uopće nije zanimalo i da sam samo htjela nastaviti sa svojim životom. No kako za ništa u životu nema instant rješenja shvatila sam da je ova metoda zapravo jako dobar alat koji dugoročno trebam primjenjivati ukoliko želim u svom životu postići ravnotežu. U svladavanju početnog otpora jako sam zahvalna učitelju Aleš Ernestu na strpljenju i izdašnom objašnjavanju načina na koji sve to funkcionira. Početne reakcije i spoznaje nisu bile ugodne ali su izrazito ukazale na to gdje su neravnoteže i kako im pristupiti.
Toliko sam sretna jer je netko došao do takve metode koja točno pogađa uzroke problema i spreman ih je podijeliti sa svima koji su otvoreni i to žele ili moraju naučiti, kao i zbog tehnologije koja nam danas sve to uvelike olakšava i čini još dostupnijim. Vratiti povjerenje u svoje tijelo, svoje unutarnje odnose i način na koji reagiramo od i prema okolini pokazalo se kao izrazito kompleksna stvar koju, razumijevanjem, korak po korak možemo svladati. Kao primjer mogu samo navesti osjećaje prije i poslije vježbe kada se samo osjet težine tijela i pritiska gravitacije znatno izmijeni. Moj jutarnji osvrt na taj osjećaj daje skroz drugu refleksiju življenja tijekom cijelog dana. Ne trebam odmah ujutro preuzeti sve terete i nositi ih tijekom dana, svakoga dana, već mogu krenuti s lakoćom i uzet točno toliko koliko trebam ili mogu u danom trenutku. Življenje tako postaje radost a ne svakodnevna težina ili prepreke.
Metoda pristupa i vježbi me iznenadila na mnogo načina i iz najneočekivanijih strana. To nije samo pokret to je uspostavljanje komunikacije sa sobom koju u ovom vremenu kakvom živimo lako izgubimo misleći da ispravno živimo. To su nijanse koje nam promiču a koje s vremenom postaju sve veći problem i ukazuju nam sve jače na to gdje griješimo. Iako okrećemo glavu i ne želimo to vidjeti u konačnici rezultira time da nas zaustavi. Nemogućnost kretanja i bol jednake su nemogućnosti lakog življenja i to nimalo nije jednostavno osjetiti na sebi.
Samo u 30 dnevnom programu otvorilo se toliko spoznaja koliko nije u puno godina ranije. Nema nikakve drame niti tajnovitosti u pristupu već se učenjem poštivanja osnovnih zakonitosti otvaraju nova vrata. Nekada je otpor u otvaranju zaista velik jer ne znamo šta nas čeka s druge strane te zaista puno znači prisutnost učitelja u tom momentu od kojeg dalje svjesno preuzimamo odgovornost za svoj život i krećemo samostalno na novo putovanje bolje osviješteni da se gradimo i učimo kroz cijeli život.
