Stjepan Ostroški, mag.cin., Feričanci, učitelj AEQ metode 2.stupnja

Osvrt na seminar AEQ metode 2. stupnja

Čuo sam da tamo negdje iza neke ograde postoji dvorište u koje ako uđete, dobijete sreću, dobijete ono za čim tragate. Krenuo sam i ja put tog dvorišta. Blještavi putokazi do tog, mjesta, pokazivali su na smjer. Došao sam na deset kilometara od ulaza i vidio dugu kolonu ljudi. Stajali su u deset redova, jedni pored drugih. Stao sam i ja te čekao. Prolazile su minute, sati. Dan je bio na izmaku. Pitao sam one ispred mene. Oprostite koliko se čeka na ulaz u dvorište? Odgovorili su kako čekaju već dva dana. Još uvijek stojimo na istom mjestu. Dva dana bez pomaka? , pitao sam. Ta pomisao bila mi je tjeskobna. Znate li nekoga tko je ušao unutra, jeste li čuli da je netko u dvorištu?

Pognuli su glave i nastavili mrmljati i čekati. Pitao sam se zašto nitko nije ušao, što je to na ulazu? Postoje li neki stražari, dali su vrata zaključana, a nitko ne posjeduje ključ?

Okrenuo sam se iza sebe i vidio već dobrih 30-ak metara novog reda, raspoređenog u novih deset redova. Svi su stajali i čekali. Pomislio sam ponovno, nemam vremena za ovo, zašto se nitko ne pomjera, postoji li neki prečac, kakva li je to ograda i zaštita na ulazu. Upravo u tom trenutku iz drugog smjera ograde, vraćao se jedan čovjek. Pognute glave, teškog koraka, sjede kose, bremenitog stava. Nitko ga ništa nije ispitivao, samo su ga odmjeravali. Nitko nije izlazio iz svog reda, da ga nešto upita, ne bi li slučajno izgubio svoje mjesto u redu.

Odvažio sam se, izišao, ionako nemam strpljenja stajati ovdje u vječnosti. Zaustavio sam ga i upitao. Zašto se vračaš? Nisam znao odgovore na pitanja koje sam dobio na ogradi, odgovorio je. Za mene nije bilo ulaza unutra. Čekao sam cijelu mladost. Uložio sav trud i znanje na ulaz unutra. Sada se vračam nazad, na kraj reda. Moje vrijeme je prošlo. Kada opet dođe,možda ću biti mudriji. Nastavio je svoj hod dalje. Drugi koji su čuvši to, nastavili stajati u redu. Komentirali su kako oni znaju ta pitanja, i ući će sigurno, to je jedini put i moraju stajati ovdje. Tako im je rečeno.

Zamislio sam se još jednom, osvrnuo oko sebe i ništa mi nije bilo jasno. Pogledavši malo bolje, vidio sam mali šumarak, pored uređenog puta u kojem se ljudi čekali. Bio je gust i isprepleten krošnjama. Prišao sam bliže i pogledao u daljinu, ne bi li vidio do kud taj put seže. Ionako sam izišao iz reda za čekanje. Radoznalost me vukla da se odvažim na korak u šumarak.

Nitko od onih koji su stajali i čekali, nije se obazirao na mene. Niti gledao kuda sam to krenuo. Ušao sam i svakim novim korakom, osjećao sam lakoću, prelazio sam vješto svaku prepreku, korijen, granu, trnje koji su se nalazili na putu. Svakim novim korakom sve sam se manje trudio. Osjećao sam kuda trebam stati i kako vješto ići svaki korak naprijed. Sve je rjeđi postajao taj šumarak, sve sam više vidio kuda vodi put. Bio je paralelan i usporedan sa onim u kojim su svi stajali i čekali. Ne bi li se pomaknuli. Mogao sam još uvijek ćuti njihov žamor i gunđanje. Viknuo sam, Hej, čuje li me netko?!!!! Mislim da je put isti, vodi do te iste ograde pred dvorištem. Nitko mi nije čuo glasa, odgovora nije bilo. Osvrnuo sam se iza sebe, ne bih li vidio koliki sam put prevalio, kako je bilo na početku terena i koliko je gusta šuma i prepreke iza. Osjećao sam se sigurno, iako sam na nepoznatom terenu i nitko ne ide ovim putem.

Osmjehnuo sam se i krenuo dalje, sve je bilo bistrije, pogled je sezao dalje. Ali nisam mogao misliti o onima u redu niti koliko još moram hodati, kakva pitanja me čekaju. Teren je i dalje bio takav da sam se lako mogao pokliznuti i spotaknuti. Fokus mi je morao biti na svaki novi korak na šumovitom terenu. Koji je i dalje postajao sve bistriji. Trošio sam sve manje energije. Sve manje sam bio uplašen i tvrd u hodu, sve sam više osjećao okolinu. Kroz um su mi se provlačile brojne misli, kako i zašto. Sve više je bilo i odgovora na ta pitanja. I nisu odgovori uvijek bili onakvi kakvi bih htio.

Ali sam ih sve više prihvaćao i vidio da nemaju uporišta u sadašnjosti, jer preda mnom je još dosta puta, novih pitanja. A energija mi je ograničena i mora biti usmjerena na put koji vodi do te ograde. Korak po korak došao sam do samog ulaza. Ograda ovdje koja nije niti postojala!!!!!!, iz perspektive reda i onih koji tamo čekaju, izgledala je jako visoko, bedem od 5 m debelog kamena. Koji se jedino na silu može probiti. Ovdje pored tog reda, na prirodnom putu koji se čini trnovitim i ne vodi nikuda, ali je jedini ispravan i vodi do ulaza, ograde nema. Nema pitanja na koja nećemo znati odgovor. Nećemo pognuti glave i vratiti se natrag.

Zakoračio sam u dvorište. Pogled unutra, seže u nedogled, sve je mirišljavo, puno šarenog cvijeća, drveća svakakve vrste, ptice lete bezbrižno,od grane do grane. Sunce nekako ljepše sja. Skroz je vedro. Osjećaj ovdje na samom ulazu, je osjećaj u kojem nema straha. Mogućnosti su velike, ako poštujemo princip ravnoteže, želja i trenutnih mogućnosti. Usmjerimo pozornost na svaki novi korak i odmjerimo ga. Dva, tri puta prije no što zakoračimo.

Slušamo govor okoline, kako ga tijelo prihvaća i što misli. Ne znam do kud seže to dvorište, kao niti kakve prepreke me unutra čekaju. U daljini ovdje sa ulaza vidim obrise, planine iznad koje to sunce sja. Neću žuriti prema njoj. Neću žuriti da je svladam, okoliš ovdje unutra je suviše lijep i prijateljski da razmišljam o nečemu što je još u obrisima i daleko. Uživam i slušam. Obzor mi se sviđa i neću ga kvariti. Put natrag iz dvorišta i šumarka poznam, kao i koji je osjećaj stajanja u redu.

Sada znam da prečaca nema, nema žurbe i čangrizavosti. Nema slušanja glasina da postoji mogući put, znam gdje je. Nema želja, bez poštivanja principa koji ostvaruje te želje. Sve više vidim kakav je obzor, pogled u dvorište. I idemo ruku pod ruku. Svakim novim korakom puta. Želje, ja, moje tijelo, misli i osjećaji.

Ušao sam na put u kojem se dijeli sreća.

Stjepan Ostroški, mag.cin., Feričanci, učitelj AEQ metode 2.stupnja

Čuo sam da tamo negdje iza neke ograde postoji dvorište u koje ako uđete, dobijete sreću, dobijete ono za čim tragate. Krenuo sam i ja put tog dvorišta. Blještavi putokazi do tog, mjesta, pokazivali su na smjer. Došao sam na deset kilometara od ulaza i vidio dugu kolonu ljudi. Stajali su u deset redova, jedni pored drugih. Stao sam i ja te čekao. Prolazile su minute, sati. Dan je bio na izmaku. Pitao sam one ispred mene. Oprostite koliko se čeka na ulaz u dvorište? Odgovorili su kako čekaju već dva dana. Još uvijek stojimo na istom mjestu. Dva dana bez pomaka? , pitao sam. Ta pomisao bila mi je tjeskobna. Znate li nekoga tko je ušao unutra, jeste li čuli da je netko u dvorištu?

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA