Ljudsko tijelo na porast brzine reagira povećanjem unutarnje napetosti. Veća brzina povećava prosječnu mišićnu napetost. Ako vozite automobil umjereno, brzo ili vrlo brzo – kada ste više napeti? Kod vožnje imamo mogućnost usporavanja, koja nam omogućava smanjenje napetosti tijela, ali to možemo postići samo ako imamo dovoljno vremena i svjestan nadzor nad papučicom za gas. Ako nam se negdje žuri, usporavanje će povećati tjelesnu napetost, jer naše djelovanje povećava vjerojatnost da ćemo zakasniti.
Što više obaveza, zahtjeva i želja imamo, to veća mora biti brzina djelovanja, te postupno možemo izgubiti osjećaj da djelujemo prebrzo za svoje tijelo i da ga više ne možemo opustiti, jer nemamo vremena ni dovoljno mali broj neriješenih problema. Utjecaj okoline na nas primarni je utjecaj koji određuje kako tijelo funkcionira kao cjelina, kako tijelo utječe na naš živčani sustav i kako funkcionira naš mozak, a time i naša svijest. Stalni porast brzine okoline, koju stvaraju i omogućuju znanstveni i tehnološki napredak, već je prije nekog vremena premašio brzinu koja nam je još dopuštala prolazno opuštanje i tjelesni mir. Posljedični razvoj sve veće SMA (senzorno-motorne amnezije), koja nam te osjećaje kronične napetosti skriva od svijesti, omogućuje nam za tijelo kronično prebrzo djelovanje.
To zatim dovodi do jedne od glavnih i dugoročno pogubnih pandemija suvremenog vremena – pandemije nesanice i nedostatka sna.
Istraživanje, sažetak kojeg možete pronaći na poveznici (https://www.mountsinai.org/…/a-consistent-lack-of-sleep…) pokazalo je da dulje razdoblje (šest tjedana) kraćeg spavanja dovodi do značajnih promjena u imunološkom sustavu (hematopoetske stanice). Neprikladan imunološki odgovor bio je povećan, što je dovelo do upala i povećane mogućnosti razvoja bolesti.
Ako u prosjeku spavamo manje od sedam i pol sati dnevno, trebali bismo se ozbiljno posvetiti projektu produženja sna, jer to ima najsnažniji utjecaj na imunosni sustav. Problem je u tome što viša tjelesna i mišićna napetost onemogućuju odgovarajuće dug san. Prebrz životni ritam za tijelo također smanjuje učinkovitost rješavanja problema i povećava strah od budućih problema i sve veće nemoći koju to stvara. Spavanje tada postaje gubitak vremena, jer je pametnije manje spavati i riješiti ono što nas brine, pa zatim mirno spavati u (za neko vrijeme) uređenom okruženju. To je moguće ako je stanje prevelike brzine akutno. Ako je kronično, onda nam ostaje samo kronično skraćivanje sna, što dovodi do pogoršanja učinkovitosti rada svih tjelesnih sustava, zahtijeva više SMA, više stimulansa i još više brzine, jer moramo popravljati i pogreške koje činimo zbog sve veće iscrpljenosti i prikrivenog izgaranja.
Ako zbog povećanja učinkovitosti rješavanja problema i niže SMA možete dulje spavati, možete razmišljati drugačije, trebate manje stimulansa i manje pomoći, možete trezvenije razmišljati, točnije određivati što vam stvarno treba, a što ne. Tako postajete lošiji potrošač, ne samo materijalnih dobara iz trgovina ili interneta, već vam treba i manje stručne pomoći. Još je gore to što su i djeca već uvučena u taj krug. Rješenja postoje (AEQ pristup), postoje alati koji nam pomažu da osjetimo koliko brzo – ili prebrzo – živimo (AEQ vježbe). Ako ih ne koristimo, ne može se promijeniti ni okolina ni njezin utjecaj na nas, a time se ne može promijeniti ni naš san.
