Suština priče je da, bez obzira na to koliko je snažan napor, ako je u pogrešnom smjeru, neće donijeti željene ili planirane rezultate.

Uz previše neželjenih rezultata, ozljeda i brzih promjena raspoloženja, kroničnog umora i emocionalne nesposobnosti da se nosimo s poremećenim međuljudskim odnosima, moramo se iskreno pitati i tražiti odgovore zašto vježbamo ili treniramo na ovaj način.

Poznata zen priča govori o majstoru koji tijekom razgovora sa studentom uzima ciglu i počinje je snažno polirati. Kad ga učenik pita što radi, majstor odgovori: “Izrađujem ogledalo.”

Suština priče je da, bez obzira na to koliko je snažan napor u pogrešnom smjeru, zbog nepravilne upotrebe energije neće donijeti željene ili planirane rezultate.

Određivanje ispravnog smjera vježbanja

Vježba je usmjeravanje vremena i energije s namjerom da promijenimo određenu situaciju i tako riješimo problem, udovoljimo potrebi ili ispunimo želju. Primjerice, poput osjećaja da se osjećamo bolje da smo bolji, ili dodavanja vještina potrebnih za postizanje većeg cilja. Stoga je važno da tijekom vježbanja što učinkovitije koristimo ograničenu količinu vremena i energije koja nam je dostupna. Inače gubimo i vrijeme i energiju, povećavajući tako neučinkovitost vlastitog života.

Porast neučinkovitosti, međutim, neizbježno dovodi do sve konkretnijih pokušaja tijela da nas odvrati od onoga što neučinkovito radimo i da nas u tome spriječi.

Da bismo odredili pravi smjer vježbanja, važno je da znamo odrediti pravu svrhu vježbanja i potrebu za istom. Mnogi ljudi vježbaju ili treniraju kako bi se opustili, ali istodobno se ne pitaju zašto se ne mogu opustiti čak i bez vježbanja i što je još važnije, zašto se iznova nalaze u stanju prevelike napetosti i pritiska.

Uzrok je obično neučinkovita uporaba emocija za regulaciju neravnoteže u svakodnevnom životu, što dovodi do gubitka vjere da možemo regulirati ono što nas muči, ometa, ograničava ili prijeti. Osjećaj da se ne znamo brinuti o važnim područjima svog života dovodi do stalno povišene napetosti mišića i aktiviranja simpatičnog stanja autonomnog živčanog sustava.

To uzrokuje pretjerani tjelesni odgovor na događaje i veze, a istovremeno ograničava sposobnost opuštanja kada je sve u redu.

Ako takvo stanje traje dulje vrijeme, ono postupno prelazi u kronično, naviknemo se i prihvatimo kao normalno.

Vrhunac ove napetosti se tada zadržava u tijelu i uzrokuje nam osjećaj nemira, napetosti, nervoze, zbog čega ne možemo biti bolji i ne znamo uzrok za to, a tijelo prisiljava našu svijest da nešto učini, jer višak energije toksično djeluje na tijelo i otežava održavanje odgovarajuće ravnoteže u njemu.

To mijenja ritam disanja, broj udisaja i omjer udisaja i izdisaja, a istodobno gubimo stanku disanja između izdaha i udaha, čak i kad je sve u redu. Austrijski neurolog i psihijatar Viktor Frankl rekao je: „Postoji prostor između potrebe i odgovora. I u ovom prostoru, naša je snaga odabrati odgovor. A u našem odgovoru leži naš rast, napredak i sloboda. ”

O suočavanju sa sobom

Utjecaj tjelesnog stanja povišene unutarnje napetosti sve više dovodi do izražaja i usmjeravanja te energije iz tijela sa sve manje kontrole nad emotivnom energijom (čija svrha je da regulira međuljudske odnose i neravnoteže), te nam tako otežava rješavanje neugodnih odnosa.
Moramo se zapitati dopušta li nam učenje AEQ metode, da se izrazimo na integriraniji način, povezuje li nas više u cjelinu bez prikrivanja, obmana i laži ili nam omogućuje da izrazimo suzdržanost na način koji ne izaziva odgovor okoline kojeg se bojimo ili se bojimo svoje reakcije na odaziv okoline.

Zašto nam je lakše ići biciklom i smiriti se vozeći se uzbrdo, ali imamo otpor uložiti vrijeme i energiju u podizanje odnosa s partnerom ili djetetom, jer se bojimo da ćemo u tom procesu naučiti stvari o sebi koje ne znamo ili ne možemo napraviti li moći poreći i ne znamo se nositi s njima? Dakle, nije moguće razviti zdrav duh u zdravom tijelu.

Poštovanje

Poštovanje sustava koji reguliramo igra važnu ulogu u postizanju ravnoteže sustava. Poštovanje utječe na rast urednosti slično kvascu pri dizanju tijesta. Poštivanje sustava povećava njegovu uređenost, uljepšava ga i pridonosi njegovoj udobnosti. Poštovanje omogućuje ispravan stav prema promjenama, omogućuje nam da ne trpimo zbog neželjenih rezultata ulaganja vremena i energije. Da ne poliramo ciglu kad nam treba ogledalo.

Poštovanje samo po sebi dovodi do boljeg i razumnijeg odnosa prema onome koga poštujemo. Sjećam se kad sam još imao servis za bicikle, koliko su stariji ljudi poštovali i voljeli bicikl, koji su kupili za prvu plaću prije 50 godina. Kada su ga doveli na servis bio je poput novog, za razliku od bicikla kojeg je osoba dovezla na servis u jako zanemarenom stanju iako je bio nedavno kupljen, što ukazuje na nepoštovanje vlasnika.

Također se pokazalo da poštovanje i ljubav utječu na rast biljaka, životinje i ljudskih odnosa. Poštovanje je vrsta misterioznog sastojka koji omogućuje bolji život.

Kada se radi sa sportašima, ovaj se oblik uvijek iznova jasno prikazuje i potvrđuje. U djetinjstvu nauče da se moraju odreći autentičnog izražavanja osjećaja ako žele održati odnos s roditeljima i između njih. Stoga, oni zatežu tijelo i mijenjaju disanje tako da mogu smanjiti utjecaj istine na svoje izražavanje u okruženju koje ovu istinu ne može ili ne želi prihvatiti bez negativnog odgovora na nju.

Tako stvaraju odvojenost između tijela i svijesti, koja postaje sve više pravilo u sportu, jer moraju sve više prelaziti preko sebe i znati zanijekati otpor tijela na pretjerivanje i brzi napredak.

Međutim, ta je sposobnost uvijek manja i sporija od nerealnih očekivanja sportaša ili njihove okoline, koji tijekom svog napretka doživljavaju ispunjenje vlastitih neispunjenih želja i pritom stvaraju frustracije.

Bježimo li i od nečega i namjerno se umaramo?

Uz previše nuspojava, ozljeda i brzih promjena raspoloženja, kroničnog umora i emocionalne nesposobnosti da se nosimo s poremećenim međuljudskim odnosima, moramo se iskreno zapitati i potražiti odgovore zašto vježbamo ili treniramo na ovaj način. Bježimo li od nečega, namjerno se umaramo da nam neravnoteže u nama i oko nas ne smetaju jer smo jednostavno umorni ili želimo silom dokazati da su pogriješili u vezi s nama, iako to više nije ni važno. Zapitajmo se zašto možemo redovito ulagati energiju i vrijeme u sport, ali ne u ono što nas zbilja smeta, ometa, prijeti ili ograničava u životu.

Budući da istina boli, to ne znači da od toga moramo bježati. To je djetinjasta reakcija, ali više nismo djeca.