Disanje je osnovna životna funkcija koja omogućuje promjenu kemijske energije hrane u energiju potrebnu za funkcioniranje tjelesnih sustava, svijest i kretanje. To je moguće samo ako u tijelu ima dovoljno CO2, plina koji sami proizvodimo, kao i druge aerobno aktivne životinje, jer ga u atmosferi odavno nema dovoljno za kvalitetan aerobni proces.
Stoga je važno razumjeti ulogu disanja u ovom procesu i činjenice o procesu disanja. Ako na to ne obraćamo pažnju, više-manje pravilno dišemo i time uvelike utječemo na to kako se osjećamo i kakve rezultate postižemo. Uvriježeno je mišljenje da zraka nikad nema previše, pa često udišemo previše. Kada osjetimo potrebu za udahom, možemo je bez problema zadovoljiti, jer zraka ima dovoljno i još je besplatan, a disanje prepuštamo automatizmu, ne razmišljajući da se naš automatizam disanja može raštimati i ne dopušta optimalan omjer između kisika i ugljičnog dioksida u plućima i krvi.
Najveća pogreška pri disanju koju biciklisti čine je unošenje previše zraka u odnosu na stvarnu potrošnju kisika u mišićima, budući da ne obraćaju pažnju na to koliko zraka unose i stoga pretjerano dišu, što dovodi do pada razine CO2 ispod granice koja omogućuje odgovarajući prijenos kisika iz krvi u mišiće. Na taj se način energija u mišićima stvara s manje kisika, što uvelike smanjuje učinkovitost metabolizma i značajno utječe na pad snage i povećanje bolova u mišićima. Osnovni uvjet za prekomjernu količinu udahnutog zraka je disanje na usta čak i kada nismo u stanju maksimalnog tjelesnog opterećenja.
Svaki sportaš zna da nije svejedno kako jede i pije prije i tijekom vožnje bicikla, te da nepravilan unos hrane i tekućine može značajno utjecati na rezultat i osjećaj tijekom sportske aktivnosti. Isto vrijedi i za unos zraka u tijelo. Sam sastav dišnog sustava zahtijeva da dišemo na nos pri nižim i srednjim opterećenjima, jer jedino tako možemo adekvatno aktivirati trbušnu dijafragmu, njenom kontrakcijom povećati volumen prsnog koša i tako stvoriti podtlak u plućima, neophodan za udisaj koji napuni pluća odozdo prema gore i omogućava širenje donjeg dijela prsnog koša, potrebnog za zamjenu zraka u tom dijelu pluća. Ako se udisaj ne izvodi primarno dijafragmom, zrak se izmjenjuje uglavnom u gornjoj polovici pluća, gdje ima mnogo manje alveola i krvi budući da je put zraka do donjih dijelova pluća mnogo dulji i s visokim učestalost disanja, nema izmjene zraka zbog nedostatka vremena.
Istovremeno, disanje na nos usporava brzinu zraka, pa se on duže zadržava u plućima. Na taj način stvaramo uvjete za odgovarajuću izmjenu kisika i CO2 u krvi te omogućujemo dovoljno visoku razinu CO2, potrebnu za pravilan rad mišića. To nas dovodi do stanja u kojem disanje na nos omogućuje bolji rad dišnog sustava i veću koncentraciju kisika u mišićima. Ali za to je potrebno disanju na biciklu posvetiti odgovarajuću pozornost disanju i oduprijeti se potrebi ili prividnoj lakoći disanja na usta.
Disanje na nos ima nekoliko povoljnih utjecaja na povećanje izdržljivosti, ali zahtijeva ulaganje vremena za stvaranje više razine CO2 u krvi jer je potrebno svjesno zaustaviti potrebu za bržim disanjem, iako nam se ona čini logičnom i prirodnom. Većina ljudi ima niske razine CO2 u izdahnutom zraku, što znači da dišu prebrzo i bez dijafragme zbog konstantnog stresa i preopterećenosti modernog života u kojem većina nas živi. Time se povećava napetost u mišićima trupa i pritisak u trbušnoj šupljini potreban za podnošenje ovog opterećenja. To otežava pomicanje trbušne dijafragme prema zdjelici tijekom udisaja jer se trbušna dijafragma pomiče u previše zgusnut prostor, za što joj treba više energije koja se ulaže u nepotrebno zahtjevan pokret dijafragme. Ta se energija zatim nadomješta olakšavanjem disanja u gornjem dijelu dišnog sustava te za disanje koristimo sekundarni put (usta) umjesto primarnog (nos).
Tako sve češće dišemo na usta, a zbog veće zadihanosti postupno snižavamo prosječnu razinu CO2 u krvi te dišemo sve manje učinkovito kako na vanjskoj tako i na staničnoj razini. Budući da se taj proces odvija postupno i nitko nas ne upozorava niti potiče da dišemo prvenstveno na nos, u stanju intenzivnog kretanja još nervoznije reagiramo na normalan porast CO2 te još brže dišemo na usta i tako održavamo prenisku razinu CO2 za učinkovito stanično disanje što potiče više anaerobnog djelovanja mišića, što proizvodi više CO2, s kojim tijelo pokušava podići CO2 na pravilnu razinu za učinkovito funkcioniranje cjeline. Međutim, zbog kroničnog grčenja mišića i imobilizacije pokreta trbušne dijafragme ne omogućimo osnovni uvjet pravilnog disanja u primjerenoj pokretljivosti trbušne dijafragme.
Metoda AEQ disanja pomaže u dubljem razumijevanju opisanih procesa i problema koji nastaju kad ne dišemo pravilno, čak i ako smo na to navikli dugi niz godina. Zbog razumijevanja senzorne amnezije i njezine uloge u kroničnom spazmu skeletnih mišića, studentu omogućuje mnogo učinkovitije poboljšanje disanja. Sposobnost povezivanja kontrole nad emocijama i razumijevanja stanja otpora opuštenosti, što je glavna prepreka u dugoročnom očuvanju pravilnog disanja, posebnosti su AEQ metode disanja.
Za poboljšanje sportskih postignuća preporučuje se na početku disati na nos barem 25 posto vremena i tome prilagoditi tempo, iako ćete se u početku možda prilično razočarati u snagu koju razvijate pravilnim disanjem. Ali vrijeme, uloženo u promjenu reakcije na povećanje CO2, kasnije će biti bogato nagrađeno jer će se energija stvarati na sve više aeroban način, a to će značajno utjecati na izdržljivost i raspoloženje tijekom i nakon vožnje biciklom. Kasnije postupno povećavamo vrijeme, posvećeno disanju na nos, i dišemo kroz nos čak kod srednjih napora. Disanje na usta treba ostati samo za najveće napore, a i tu je učinkovitije mješovito disanje, pri kojem udišemo na usta, a izdišemo na nos.
Moram naglasiti da poboljšanje učinkovitosti disanja zahtijeva puno pažnje na pravilno disanje tijekom sportske aktivnosti i nije kompatibilno s glazbom u ušima ili automatiziranim izvođenjem pokreta. Učenje AEQ disanja omogućuje da isti fizički napor znači manje stresa za cijeli sustav i time više užitka u kretanju. To je često u suprotnosti s pravim motivom sportaša, jer u dubljoj analizi motiva za sportskom aktivnošću najčešće dolazim do zaključka da sportaš svojim pretjeranim i neučinkovitim izvođenjem pokreta želi kazniti ili u gotovo potpunosti iscrpiti tijelo, te tako onemogućiti jače emocionalne reakcije na odnose u okolini gdje se vraća po završetku sportske aktivnosti.
Taj skriveni, ali najistaknutiji motiv za ovisnički odnos prema sportu najčešće je glavni razlog za nerealnu učestalost ozljeda i vidljivo pretjerivanje, tvrdo i neučinkovito kretanje. Kada smo u naše tijelo zaključali mnoge nepravde, poniženja i pokoravanja, tijelo pretvaramo u žrtvenog jarca za sve loše što nam se u životu dogodilo, a ne želimo imati autentičan i jasan odnos prema njemu te ga stoga ne uzimamo u obzir kada odlučujemo koliko više, brže i jače stvarno možemo ići. Tada nam tortura i autodestruktivno kretanje u sportu predstavlja zadovoljstvo obračuna s prošlošću, iako time uništavamo sami sebe, ne bismo li primljenu negativnu energiju vratili onima koji su nam zapravo nanijeli zlo.
U takvom stanju je teško i čudno poboljšati disanje, jer tada postižemo nešto što, zapravo, duboko u sebi ne želimo. Kako bi se kretanjem bolje osjećali i opušteni vratili kući i osjećali dobro u odnosima kod kuće i u onome što nije kako bi moglo biti. Ako je toga previše, bolje je doći kući umoran i ne nositi se s napetošću i nezadovoljstvom koje nas okružuje. Ili kako reče jedan maratonac prije mnogo godina u emisiji Ponoćni klub, da je najbolja stvar kod maratonskog trčanja to što ga tjedan dana nakon toga nije briga što se događa oko njega.
AEQ disanje spušta se u dubine kada se proučava s AEQ učiteljem disanja razine 2 ili 3 u živo i u kombinaciji s 30-dnevnim online programima što vam omogućuje razumijevanje osjećaja i emocija te otpora koje stvara pravilnije disanje.
Pravilnijim disanjem povećava se snaga i trajanje parasimpatičkog stanja zbog čega osoba s jačom ukočenošću trupa (što urušava pravilno disanje trbušnom dijafragmom) najprije ne dobiva pozitivna osjećanja, nego se stanje boli i nemira kod nje često pogoršava. Ovo može biti posebno snažno tijekom spavanja. No, razumijevanje razloga takve promjene omogućuje nam da na odgovarajući način promijenimo odnos prema sebi i okolini i tako stvorimo uvjete za poboljšanje disanja i snažniju i jasniju životnu energiju, kojom onda možemo na odgovarajući način utjecati na neravnoteže u sebi i okolini. Ta razina učenja AEQ disanja omogućuje trajnu regulaciju obrazaca disanja jer je poboljšanje učinkovitosti povezano s podizanjem emocionalne zrelosti i učinkovitosti iznad razine koju smo naslijedili od roditelja i povezivali je s disanjem.
Kod sportaša koji imaju problema s disanjem ovo je stanje vrlo često i otežava ili čak onemogućuje postizanje željenih rezultata kako na rekreativnoj tako i na natjecateljskoj razini te je izvor autodestruktivnog ponašanja zbog sukoba svjesne volje i želja i podsvjesnih obrazaca koji nisu adekvatni za veća opterećenja koja zahtijeva postizanje sve boljih rezultata.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i autor AEQ disanja
