Ako je život u nečemu pravedan, onda je to u poravnanju računa za odnos koji imamo prema sebi, prema vlastitom tijelu i psihi. Sve što zanemarimo u brizi za tijelo i psihu pod izgovorom da nije važno, da nemamo vremena za to – u naivnom uvjerenju da ćemo proći nekažnjeno – sve to nas s vremenom sustigne. Stariji ljudi bi rekli: za sve dođe vrijeme naplate, i to s kamatama. Prije ili kasnije, život nam ispostavi račun, do zadnje lipe.

Skoliozu su mi dijagnosticirali s trinaest godina. Slali su me na elektroterapiju, a zatim sam radila vježbe s fizioterapeutom. Elektroterapiju sam nekako podnosila, ali sam s vježbama odustala već nakon druge ili treće terapije. Nije mi se sviđalo to silno naprezanje i trud, a upozorenja odraslih da ću u pedesetima imati velike probleme, nisu me dotakla. Tko u trinaestoj razmišlja što ga čeka u pedesetoj, koja je ionako doba kad se svi smiruju.

Sljedeća desetljeća do tog doba „kad se svi smiruju“ vodila sam uglavnom sjedilački život, s povremenim fazama veće fizičke aktivnosti (rekreativno bicikliranje, planinarenje, aerobik u dvorani). Nikad me ništa ozbiljno nije boljelo, samo bi me povremeno donji dio leđa podsjećao neugodnim osjećajem da nešto nije u redu. No gotovo svi oko mene imali su slične ili još gore probleme: jednostavno bi se jedno jutro probudili ukočeni, polupokretni ili nepokretni. Vjerovala sam da s godinama jednostavno dolazi do toga. Također sam vjerovala da imam vjerojatno predispozicije za takve poteškoće, što me nije previše brinulo jer je toliko ljudi, čak i znatno mlađih od mene, imalo teške i kronične tegobe. Kad sam bila nešto starija od četrdeset, krenula sam biciklom oko svijeta. Već na samom početku javile su se bolovi u desnoj ruci. Ponekad bi mi ruka utrnula tijekom noći i trebalo mi je više od pola sata razgibavanja ujutro da je „vratim u život“. Mislila sam da je problem u položaju na biciklu, ali ni nakon bezbrojnih podešavanja sjedala i volana, bol i ukočenost nisu nestajali. Pomirila sam se s tim da je to cijena koju plaćam za slobodu biciklističkog nomada.

Leđa su također slala signale da nešto nije u redu, ali ne tako jasne i ne tako bolne. Teško sam dulje sjedila na podu bez oslonca, ponekad sam imala poteškoće i pri ustajanju iz šatora. Ljutilo me što se moja leđa ponašaju kao da pripadaju staroj osobi (u međuvremenu sam, naravno, shvatila da pedesete nisu nikakve godine za umiranje), jer sam imala dovoljno snage i energije da pređem Himalaju natovarenim biciklom. Zato sam te signale ignorirala. Ignorirala sam i ukočenost u lumbalnom dijelu koju sam povremeno osjećala nakon vožnje. I to da ponekad nisam mogla ni prebaciti nogu na drugu stranu bicikla da bih sjela na njega. A onda sam se jedno jutro – kakva ironija! – upravo na pragu pedesete, probudila s ukočenim, bolnim leđima. Bilo je to tijekom moje ture po Pamiru, koju biciklisti smatraju svetim gralom. Umjesto da osvojim svoj sveti gral, sanjani cilj, završila sam u bolnici na magnetskoj rezonanci. Rezultati su pokazali da imam herniju diska.

Na ime Aleša Ernsta naišla sam sasvim slučajno dok sam pretraživala internet pojmove „hernija diska i vožnja bicikla“. Najviše me zabrinjavalo što me čeka u budućnosti, kakva je prognoza za putovanja biciklom i nomadski način života, u što se moja avantura bicikliranja oko svijeta pretvorila. Sveprisutni Google predložio mi je stranicu s forumom gdje je Aleš nekoliko godina ranije polemizirao o senzorno-motornoj amneziji, kliničkoj somatici i nekoj metodi koju je sam razvio i nazvao AEQ. Za mene je to bio potpuno nepoznat teritorij i nikad mu ne bih posvetila veću pažnju da nisu bila istaknuta dva podatka: da je Aleš bivši biciklist i da njegova metoda daje nevjerojatne rezultate. Mišljenja ljudi na forumima se ne mogu falsificirati, a mišljenja onih koji su bili kod Aleša na terapiji graničila su s čudima.

Pažljivo sam pročitala sve što sam uspjela pronaći, posjetila sam i AEQ web-stranicu i kontaktirala Aleša putem Facebooka. Poslala sam mu svoju dijagnozu s pitanjem koliko je stvar ozbiljna i može li mi pomoći. Dobila sam sažeto, razumljivo i logično objašnjenje uzroka mog stanja i dvije vježbe za početak. Upute za te vježbe bile su dulje od svih prethodnih objašnjenja. Uz to je bilo jasno naznačeno da se klinička somatika, osobito AEQ metoda, podučava isključivo uživo, jer je kod ove metode gotovo sve važnije od samog mehaničkog ponavljanja pokreta. No, ja sam zapela u središnjoj Aziji, gdje su liječnici još uvijek zaglavljeni u doba „vračeva“ (kako se na ruskom kaže liječnik), s bolovima koji mi jedva dopuštaju da prehodam dvadeset koraka od hostela do trgovine. Mislim da se Aleš zbog toga odlučio pokušati mi pomoći na daljinu.

Prvo što sam odmah shvatila jest da AEQ metoda uključuje učenje o mehanizmima koji nam omogućuju kretanje i život (preživljavanje), a koji se odvijaju na relaciji mozak – živčano-mišićni sustav. Činjenica da i naše tijelo pamti sve, ne samo fizičke već i emocionalne stresove, za mene je, koja sam se cijeli život bavila gotovo isključivo duhovnim samospoznajama, bilo veliko otkriće. Kad vam pred očima sine tako očita istina, zapitate se kako je moguće da je niste vidjeli i znali ranije.

Perspektiva mi se odjednom promijenila. Bilo je to kao predskazanje onoga što je moguće postići, kad sam na trenutak hodala kao da mi je prvi put u životu, odnosno kao što sam to činila davno kad sam tek učila hodati. Osjećala sam svoje pokrete i bila ih svjesna dok sam ih izvodila. Radosno i lako, kao da hodam po oblacima. No, trajalo je kratko. Trebat će još puno predanog rada, učenja i vježbe da bih to trajno svladala.

Ali sada mi je taj put bio jasan. Znala sam da sam pronašla pravu stvar.

Boli nisu dobre. Bol se ne javlja da bismo je pobjeđivali, prelazili preko nje kao buldožerom. Bol je upozorenje sustava da nešto radimo pogrešno i da sustav više ne može podnijeti taj pritisak. Bol je predstavnik entropije, i ako je ne čujemo, vodi do iscrpljenosti i ozljeda.

Kod fizičke ili emocionalne boli, naše se mišiće stisnu, a tonus sustava raste da bi izdržao pritisak. To je obrambena reakcija organizma. No kad opasnost prođe, mišići se moraju opustiti, a ako se to ne dogodi, pokreti ostaju zarobljeni u refleksu traume i s vremenom se automatiziraju zbog senzorno-motorne amnezije.

Potrebno je promijeniti odnos između uma, podsvijesti i tijela. Jer fizika uvijek pobjeđuje um.

Sporim izvođenjem laganih, jednostavnih pokreta, poput usporenog filma, možemo ponovno zadobiti osjećaj i kontrolu nad mišićima, znati kada ih treba produžiti (istezanje), a kada skratiti (opuštanje). Na taj način reprogramiramo mozak koji ponovno počinje slati naše svjesne naredbe mišićima.

AEQ metoda nas, među ostalim, i tome uči.

Nijedno čudo se nije dogodilo preko noći. Vježbe sam radila svaki dan. Iznova i iznova, čitala sam objašnjenja vježbi, istraživala kliničku somatiku na internetu, ali najviše sam pažnje posvetila osluškivanju svog tijela. Stanje se mijenjalo ne samo iz dana u dan, već i tijekom istog dana. Osjećala sam napredak, a zatim se bol ponovno javljala.

Aleš je s beskonačnim strpljenjem, uvijek smireno i pažljivo, pratio moje stanje kroz ovu jedinstvenu dopisnu terapiju. U početku sam nesvjesno imala distancu prema njegovoj metodi, jer sam na svojim putovanjima srela mnoge takozvane učitelje koje sam brzo prozrela. No Aleš nije bio jedan od njih. Sa svakim novim objašnjenjem, novim odgovorom na moje pitanje, otkrivala se velika količina znanja i potpuno vladanje temom koju podučava. Pokazalo se i da je moj učitelj vrlo mudra osoba koja je prožvakala mnoge važne životne istine. I zato mu potpuno vjerujem.

Postupno mi se stanje popravljalo. Nakon nešto više od mjesec dana već sam mogla pješačiti dvadeset kilometara bez većih problema. Hodanje mi je najviše odgovaralo, što mi je zapravo bilo paradoksalno, jer prije desetak godina nisam mogla dugo hodati zbog napetosti u donjem dijelu leđa. AEQ nas uči da je hodanje prirodan način kretanja. U vrlo kratkom vremenu nakon ozljede uspjela sam prehodati toliku udaljenost, što je neoboriv dokaz da vježbe pomažu mom tijelu, kao što mi razumijevanje onoga što se događa s mojim tijelom pomaže razumjeti sebe i svijet.

Sada jasno razumijem da je nakon pada s bicikla prije deset godina cijela moja desna strana bila u refleksu traume. Tada sam završila u bolnici i operirali su mi lijevi lakat. I razumijem zašto mi je zbog toga utrnula desna ruka. Razumijem kako su brojne traume od djetinjstva nadalje izazivale sve veću napetost i uzrokovale entropiju u središtu mog tijela, prvo kroz skoliozu, a potom herniju diska. Ja sam ta koja može ublažiti posljedice već nastale štete i spriječiti nove. Aleš mi je „samo“ pomogao da shvatim način kako se to radi i da ga što bolje ovladam.

Nakon tri mjeseca, kad mi se stanje već znatno popravilo, usudila sam se krenuti na prilično zahtjevan trekking. Trebala sam nositi ruksak težak više od deset kilograma, penjati se po tisućama stepenica i pješačiti kilometrima skliskih vijadukata nad provalijama. Pitala sam se hoću li izdržati ili će me bolovi i napetost u leđima prisiliti na odustajanje.

I tada se dogodilo sljedeće: tijelo je samo počelo hodati na najučinkovitiji i bezbolan način, štedjelo je energiju i bilo oprezno, a istovremeno zadržavalo pokrete nevjerojatno mekim. Sada mi je bilo lakše penjati se po uskim skliskim stepenicama s cijelim teretom, nego što mi je prije bilo hodati po ravnoj površini. Znala sam da sam uspjela – moje tijelo je naučilo.

Ali još nije gotovo. Dogovorila sam se za aktivnu terapiju kod Aleša za nekoliko mjeseci. Ako je uspio sve to naučiti me putem interneta (što se, kaže Aleš, u somatskim krugovima smatra nemogućim), tada sam sigurna da ću uskoro nakon terapija (ono što ću tamo naučiti i usvojiti) ponovno moći voziti bicikl. I da će kraj mog biciklističkog putovanja oko svijeta zvučati nekako ovako: „I tako je sretno i bez boli vrtjela pedale do kraja života, zahvaljujući AEQ vježbama koje su postale njen sveti gral.“

Aleš, moj duboki naklon i najiskrenija hvala.

Snezana Radojičić, Sanqingshi, Kina