MODERNA OBITELJ

Home » AEQ za starše » MODERNA OBITELJ

Suvremeni način života snažno utječe na promjene u obiteljskim odnosima. Potpuni učinak promjena ne može se opisati. Život kakav poznajemo bio bi nemoguć bez automobila, tehnologije i interneta. Te su promjene, međutim, dovele do nestanka tradicionalne obitelji i suživota nekoliko generacija pod jednim krovom i zajedničkim ulazom te su stvorile modernu obitelj – dvoje roditelja i djecu, bez dobre veze s bakama i djedovima. Moderna obitelj sve je izoliranija jedinica, daleko od izravnog utjecaja baka i djedova, što bi djetetu omogućilo da uči o tradicionalnim, prirodnijim stilovima života koji su prilagođeni njihovoj tjelesnoj strukturi i omogućuju produljenje djetinjstva i uglađeniji prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob. Bake i djedovi također imaju prošla iskustva i mudrost koja proizlaze iz učenja na pogreškama koje mladi ljudi ne mogu imati. Time su djetetovim pogledima dodali iskustva i realističniji pogled na vrijeme i važnost međusobnih odnosa u obitelji i okolini za normalan život. Bake i djedovi dali su domu mir, toplinu i sigurnost. Tako su odvojili dom od okoline i omogućili potrebnu razliku između doma i okoline, što omogućuje bolje funkcioniranje čovjeka u svakodnevnom životu.

Očigledna privlačnost moderne obitelji leži uglavnom u velikoj pokretljivosti i neovisnosti o prošlosti te mogućnosti koju nudi samo izražavanje, oslobođeno okova tradicije. Svaki roditelj u modernoj obitelji vjeruje i želi se ponašati drugačije i bolje od svojih roditelja. Nije svjestan da su se odnosi u obitelji i okolini stvarali u prošlosti kroz tisućljeća testiranja i koordinacije, omogućavajući najveće šanse za preživljavanje u entropiji okoliša i prirode. Ne razmišljamo o tome kako ove brze često potpuno nepromišljene promjene utječu na dijete koje je po rođenju funkcionalno i strukturno isto kao i prije pola tisućljeća. Također se možemo pitati koliko današnjih trudnica može roditi zdravu bebu bez pomoći moderne tehnologije u rodilištima. Koliko mladih majki ima kontakt između svijesti i tijela dovoljno dobar da rodi i preživi porod uz minimalnu pomoć bake? Stoga je sve češće da majka dijete ne osjeća dovoljno dobro, da ga tjelesno razumije i reagira na njegove potrebe na odgovarajući način. Međutim, djetetu je sve to potrebno za zdrav razvoj kao i nekad.

POTROŠAČKO DRUŠTVO i KUĆA

Potrošačko društvo omogućuje nam očitu širinu samoizražavanja; odijevamo se prema svom ukusu i potrebi, na isti način opremamo svoje domove. U skladu s tim mijenja se i površina modernog stana ili kuće. Za ženu je novi dom kreativni izazov, okolina to od nje očekuje. Za muškarca je ovo odraz njegovog statusa i položaja. Ako oboje tome posvete previše vremena, premalo je vremena i energije za ljudske aspekte. Sa svime što treba kupiti i sa svime što treba učiniti u modernom domu, ono počinje gubiti svoju svrhu, a to je utočište od svijeta i oaza mira i povjerenja. Takav dom djetetu ne može pružiti dovoljno dobru sigurnost kao kad je bilo jako malo i sklonilo se u sigurno majčino naručje, a to očito ima sve veće implikacije na oblikovanje djetetove osobnosti i karaktera.

Sposobnost povlačenja iz vanjskog svijeta u membranu doma sve više prijeti svijetu medija, internetu koji razdvaja članove obitelji. Umjesto mirnog života koji godi našem parasimpatičkom živčanom sustavu, dom je postao žrtva napretka i puni džepove najvećih svjetskih korporacija.

SAMOIZRAŽAVANJE I RAST

Izražavamo se kroz svoje postupke. Čak i time što smo razumni, topli, suosjećajni, živi, ​​radosni, sretni ili tužni i bijesni. Posvećeni smo majčinstvu, vjeri, svom poslu, što također razumijemo kao samoizražavanje. Samoizražavanje je odnos žene i muškarca koji u život (dijete) unosi dublje užitke i smisao. Dakle, osnovnoj čovjekovoj vitalnosti, i bitnosti dodaje rad. Ako smo previše zategnuti i premalo se osjećamo živi, onda na poslu pretjerujemo kako bismo izjednačili ovu dualnost. Stoga ego pokušava dublje životne užitke tražiti u rezultatima rada, a ne u stanju bivanja.

Ako nam rad pruža veće zadovoljstvo nego uživanje u plodovima rada, nalazimo se u kontradiktornom stanju. Na kraju projekta više se ne možemo zabaviti, opustiti i uživati ​​u zadovoljstvu dobro obavljenog posla, jer se ego odmah prebacuje na nove zadatke, prisiljavajući nas na stalnu aktivnost. To ukazuje na strah od života, od stvarnosti fizičkog stanja i nemogućnost nošenja s dubljim vezama. Uvjeravamo se da nam treba više akcija, više aktivnosti. To se podudara s rastućom potražnjom današnjice da moramo učiniti više.
To je zahtjev koji potpuno ignorira jednostavnu istinu, da što je osoba bolje povezana sa sobom više ostvaruje smisao života.

KONTINUIRANI RAST

Ta je logika neprirodna i štetna. To je neprirodno jer se temelji na uvjetima koje dijete uči školovanjem i promatranjem svojih roditelja. Oni zapovijedaju:

– čovjek mora djelovati najbolje što može
– mora dostići svoj potencijal
– uz dovoljno volje i znanja sve je moguće

Ti zahtjevi okoline i ega ne dopuštaju mir, jer tjeraju osobu na stalno natjecanje i nadvladavanje samoga sebe – tijela i duha. Ovo je štetan pristup uglavnom zato što se s mladih roditelja prenosi na malu djecu, čak i prije nego što su uopće imali priliku uživati ​​u bezbrižnosti, shvatiti da je ono što jesu, slobodna i nevina bića koja se mogu igrati i razvijati pod zaštitom roditelja i kod kuće. Dok su tijela roditelja napeta, kao da su u stanju neprestanog rata, što djetetu onemogućuje normalan razvoj u odraslu osobu bez SMA.

Nisu samo želje mladih ljudi te koje pripremaju teren za njihovo naknadno odvajanje ega od tijela, već očekivanja i zahtjevi roditelja prema svojoj djeci. Od djece se očekuje da brzo odrastu, rano se osamostale, brzo uče, budu razumni i kooperativni kao odrasli, iako su još uvijek samo djeca. Očekujemo da navečer zaspu bez našeg toplog i suosjećajnog zagrljaja, ne misleći da se vjerojatno boje mraka. Navečer nisu ni mirni, prate ih radni zahtjevi i ostali pritisci kod kuće. Očekujemo, da će djeci biti poznata prava i zahtjevi roditelja, dok je on svjestan samo svojih potreba. Zahtijevamo da se dijete prilagodi životnim uvjetima odraslih koji se sve više razlikuju od djetetovih prirodnih uvjeta. Razumljivo je da se dijete koje odrasta u lijepoj modernoj, ali hladnoj kući teže osjeća opušteno i sigurnost za razliku od djeteta koje odrasta u toplini tradicionalnog okruženja u kojem su članovi obitelji uvijek u blizini i s manje briga.

Zahtjevi odraslih do djeteta rastu s odrastanjem: u školi bi trebao dati sve od sebe, kao izvrstan učenik trebao bi postati prepoznatljiv, trebao bi biti izvrstan i u izvannastavnim aktivnostima. Njegov mladi um prerano je izložen svijetu i njegovim krizama. Vozi se s roditeljima u autu i sluša radio, gleda televiziju, prisutan je razgovorima odraslih. Od malih nogu ima nekontrolirani pristup Internetu i sve više ima svoj pametni telefon. Često on više podržava odrasle nego odrasle osobe njega. Očekujemo da će biti vrhunski sportaš ili uspješan poslovni čovjek zbog svega što mu nudimo. U ranim godinama pokazuje odraslu dob koja nas iznenađuje, ponekad čak i zrelost koja nas čini nervoznima. Međutim, gdje je dijete nestalo? I što se dogodilo s nevinošću, koja je pri rođenju bila dragocjeni dar prirode.

HIPERSTIMULACIJA I TRAJNI STRES

Mudrost kaže da drvo ne može biti jače od korijena. Dobar voćar inhibirat će i kontrolirati rast sadnice kako bi postigao bolji razvoj njezinih korijena. To odgađa prve plodove i punu plodnost, ali mu se bogato vraća kroz otpornije drvo, čija je plodnost duga. Danas se prema djeci odnosimo suprotno. Preopterećujemo ih da rastu što je brže moguće, dok im uskraćujemo prihvaćanje i podršku djetinjstva, što je neophodno za razvoj njihovih korijena, njihove vjere u sebe. Proganjamo svoju djecu baš kao i sebe i nismo svjesni da time potkopavamo njihov osjećaj sigurnosti i smanjujemo osjećaj prihvaćanja. Kako prebrzo rastu, potiskuju osjećaje iz tijela i postaju nerealna prema sebi i vremenu.

Dijete ne dobiva pravu pažnju roditelja jer su oni preopterećeni i odvojeni od sadašnjosti. Osoba je preopterećena ako broj i vrste svih dojmova i stimulansa koje dobije iz svijeta i sebe premašuju njezinu sposobnost da ih postupno obrađuje i na njih odgovara. Učinak preopterećenja ostaje u stanju uznemirenosti ili prenaprezanja koje se ne možemo otresti i opustiti. Osjećamo se napeto i preplavljeno, postajemo razdražljivi i nemirni (tjeskobni). Sve navedeno dovodi do potrage za novim podražajima. Baš kao što dijete bježi od kuće, gdje nema mira, sigurnosti i podrške, i mi bježimo od nereda u svom tijelu. Stvara se opaka spirala koja vrti ego osobe sve više i više, dalje od stvarnosti tijela. To šteti ponašanju i često dovodi do opijenosti i ovisnosti, koji mijenjaju osjećaj stvarnosti, opuštaju tonus mišića i privremeno smanjuju tjeskobu. Na taj način privremeno omogućuju vezu između ega i tijela, što smatramo ugodnim iskustvom – nažalost s ograničenim trajanjem.

Trajni stres drži čovjeka podalje od tijela kada narušava unutarnji ritam i harmoniju. Mijenja stanje autonomnog živčanog sustava i sprječava postizanje parasimpatičnosti bez omamljivanja. Pošto takva osoba ne percipira tijelo na pravi način, osjećaj opuštenosti postiže pretjerivanjem.. To nije zbog tjelesnog užitka, koji zahtijeva produljenje i širenje mišića u prostor, već se događa u živčanom sustavu lučenjem hormona zadovoljstva. Ozbiljnost ovog poremećaja može se vidjeti ako osoba ne može mirno sjediti ili ne može biti sama. Ako je nemir tjera na stalnu aktivnost, na stalnu akciju, na neprestano nove projekte, unatoč očitom umoru, izgaranju ili ovisnosti o stimulansima (kava, cigarete). Prisiljava je u situacije da više nema vremena za sebe ili svoje najmilije, pa nije u stanju održati dublju vezu. Muž nema vremena za ženu, mame nemaju vremena za djecu, a prijatelji se ne druže.

Djecu je lakše kontrolirati od odraslih jer je njihova osjetljivost veća, a sposobnost podnošenja i ograničavanja vanjske stimulacije manja. Dakle, dijete koje ima previše igračaka stalno želi nove. Ako mu je dopušteno gledati televiziju, željet će je gledati cijelo vrijeme. Ako mu dopustite da ostane budan do kasno, teško ćete ga otpratiti u krevet na vrijeme. Međutim, dijete je također preplavljeno hiperaktivnošću i nemirom roditelja koji u dom unose izvana. Preopterećeno stanje majke prenosi se na bebu. Nažalost, roditelji misle da što više dijete radi, brže će nešto naučiti, a time i brže odrasti. Intenzitet ovoga uzrokuje dominaciju ega i zabrinjavajući je. Biti tih, smiren, osjećati se s ljudima i pametno razmišljati danas je gotovo nepoznat način života.

LIJEVA, DESNA ILI ZAUSTAVNA VOZNA TRAKA ?

Odlučujući se naučiti o AEQ metodi®, moramo biti svjesni da je ovo dugoročno iskustveno učenje, čija je svrha poboljšati komunikaciju između fizičkog i svjesnog. Dugoročno iskustveno učenje danas zna i koristi sve manje ljudi, uglavnom zato što nemaju vremena. Svatko tko želi svladati fizička ili karakterna ograničenja učenjem AEQ metode® već dugo živi u nedostatku vremena. Takav način života nije bio pravilo u prošlosti, danas se žurba i egocentrizam u prirodnom okruženju brzo kažnjavaju. Ali to ne znači da smo se promijenili način života, prilagodili strukturno i funkcionalno na fizičkoj razini. Tijelo nas neprestano upozorava na tu raznolikost i neusklađenost tijela na dugotrajnu (ako ne i trajnu) žurbu s neugodnim osjećajima, boli i bolestima, a prije ili kasnije prisiljava nas da se povučemo iz brze trake u zaustavnu traku na autocesti života. Nadamo se da će nam netko pomoći. Pomoć okoline, međutim, ograničena je jer ne može prodrijeti u naše dubine, gdje se nalaze sistemske pogreške u komunikaciji i odnos između fizičkog i svjesnog gore opisanog. Samo je naš um u stanju napraviti promjene na toj dubini, jer ima dovoljno dubok osjećaj i utjecaj na funkcioniranje tijela. Ali samo ako je svjestan tih veza i razumije ih, a istodobno uklanja kronične tjelesne napetosti pravim alatima, koji iskrivljuju svijest kako bismo mogli duže ostati u brzom traku, iako tamo obično ne pripadamo. Stoga je povratak brzom trakom sve teži i kratkotrajan, bez obzira na to što ego želi i zahtijeva.
AEQ metoda® i AEQ vježbe® omogućuju postupno razumijevanje ovih odnosa i realniji osjećaj brzine kojom se krećemo kroz život. Kroz vježbanje počinjemo shvaćati zašto nije dobro pretjerano forsirati tijelo ako to zapravo nije neophodno za preživljavanje. Shvaćamo koliko je važno realno osjetiti tijelo i okolinu kako bi naša svijest funkcionirala dovoljno dobro. To, međutim, zahtijeva vrijeme i pomak s brze staze života na sporiju, jer je iskustveno učenje nemoguće u stanju “nemam vremena”, jer zahtijeva odgovarajuće vrijeme, pažnju i pravilnost.
Kao bića slobodne volje, gotovo uvijek imamo izbor usporiti, regulirati i podići sebe boljom suradnjom, razumijevanjem i poštovanjem između tijela i svijesti. To vam omogućuje da duže vozite autocestom života i ako je potrebno s osjećajem (koji može potjecati samo iz tijela) promijenite traku kako biste spriječili nehotično slijetanje na zaustavnu traku, što znači ozljede, bolest, depresiju.
Međutim, možemo naći srednji put i kombiniranjem tijela i svijesti nalaziti srednji put između brzine prilagođene računalu – stroju bez osjećaja, boli i emocija, i ljudskog tijela koje se može osjećati sretno ili patiti. Ali za sve ovo mora imati dovoljno znanja razumijevanja i vremena.

 

Suvremeni način života snažno utječe na promjene u obiteljskim odnosima. Potpuni učinak promjena ne može se opisati. Život kakav poznajemo bio bi nemoguć bez automobila, tehnologije i interneta. Te su promjene, međutim, dovele...

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA

Pročitajte još: