Ja sam psihoterapeutkinja, žena u srednjim godinama. Imam mnogo sati rada na sebi i u principu sam zadovoljna svojim životom. Svoj posao zaista volim. Vjerojatno sam zato i puno radila, često preko svojih granica. Posljednjih godina tijelo me počelo upozoravati, između ostalog su se pojavile bolovi u ramenima i kukovima. Povremeno bih se malo zaustavila i čak otišla na sve preglede, kako bi “ustanovili” što mi je. Osim zategnutosti mišića, nisam dobila neku konkretnu dijagnozu. A kada je moja iscrpljenost, prije otprilike godinu dana, dosegla ne znam je li vrhunac ili dno, bolovi u ramenom pojasu su, uz sve druge znakove, postali toliko jaki da više nisam mogla podići ruke, nisam se mogla obući, navući majicu preko glave, više nisam mogla obavljati svakodnevne zadatke jer sam bila prilično ograničena u kretanju. I budući da sam bila prisiljena stati, što mi je jako teško, a kako ne volim lijekove i volim doći do korijena stvari, počela sam istraživati kako si mogu pomoći, što mogu sama učiniti da poboljšam svoje zdravstveno stanje.

Otišla sam fizioterapeutkinji po pomoć. To je bio prvi korak na mom novom putu. Pokazala mi je neke, za mene prilično čudne i premalo intenzivne vježbe za ramena. Zatim mi je objasnila svrhu tih vježbi. Saznala sam i da je završila edukaciju prve razine AEQ kliničke somatike. Isprva sam bila prilično skeptična jer su za mene uvijek značile samo “konkretne”, intenzivne vježbe ono što može pomoći. Budući da nisam imala što izgubiti, počela sam istraživati, najprije s fizioterapeutkinjom i uz preporučenu literaturu. Cijelo vrijeme bila sam ustrajna u izvođenju vježbi i moja pokretljivost se počela postupno poboljšavati. Tako sam došla do Aleša. Po njegovoj preporuci, sudjelovala sam u mjesečnim vježbama disanja, a zatim i u mjesečnim vježbama za gornji dio trupa. Budući da sam psihoterapeutkinja i imam određeno znanje, možda mi je bilo lakše povezati nastalu situaciju s mojim načinom života, mojim obrascima ponašanja i istovremeno razmišljati što mogu učiniti drugačije kako bih stvarno mogla disati punim plućima, da ramena ponovno postanu pokretna i fleksibilna, da se bolovi u kukovima smanje. Potom sam bila još nekoliko puta kod Aleša na individualnim terapijama.

Svi koraci koje sam uz podršku “AEQ vježbi” napravila, idu u meni željenom smjeru. Znam da to još nije cilj, ali kao što je rekao Nejc Zaplotnik, važan je put kojim idemo.

Priznajem da nije jednostavno – jedno su vježbe, a drugo je način života koji živimo i kako napraviti korake prema poboljšanju. Zahvalna sam Alešu što je u ovom trenutku mog života zakoračio na moj put i pomaže mi usmjeravati se. Nažalost, raditi na tome i mijenjati se ipak moram sama.

Jerica Penko, psihoterapeutkinja