Zapravo sam gotovo cijeli svoj život disao na usta. Već vrlo rano u djetinjstvu, prilikom pada sam slomio nos, a kasnije tijekom odrastanja još sam ga dvaput ozbiljnije ozlijedio. Imao sam i nekoliko operacija koje su trebale pomoći, ali je moj nos postajao sve zakrivljeniji i sve teže prohodan. Zbog toga je moje disanje postajalo sve otežanije i gotovo cijeli život disao sam na usta. Ponekad su mi znali reći da imam kratak dah. Iako sam se cijeli život bavio sportom, nikada nisam disao pravilno – ni tijekom sportskih aktivnosti, ni u slobodno vrijeme, ni tijekom spavanja. Time sam samo nepotrebno opterećivao svoje tijelo. Sve se to počelo odražavati i na moje opće stanje. Moje tijelo bilo je i dalje u sličnom grču kao u djetinjstvu, samo što su posljedice sada postajale ozbiljnije.
Odrastao sam u okruženju prožetom alkoholizmom i neodgovarajućim odnosima, u kojem sam naučio da moje potrebe nisu važne, izražavanje nezadovoljstva i neugodnih emocija nije bilo moguće ili nije donosilo željene promjene. Disanje je postajalo sve pliće i sve neučinkovitije jer je tako bilo najsigurnije. Prsni koš postajao je sve krući, većinu ljutnje sam jednostavno potiskivao jer bi njezino izražavanje bilo preopasno. Ostao je strah, a emocionalno postavljanje granica drugima postajalo je sve ozbiljniji izazov. Tek u odrasloj dobi, kada sam se odlučio na psihoterapiju, počeo sam osvještavati prošlost, njezine posljedice, potisnute sadržaje i emocije. No ono što nisam uspio razriješiti ni psihoterapijskim znanjem ni vlastitom psihoterapijom bili su grčevi u određenim dijelovima tijela i nepravilno disanje, što naravno utječe na funkcioniranje cijelog tijela.
Unatoč sportskoj aktivnosti, teorijskom znanju o traumama i tjelesnoj memoriji, moje tijelo se nikada nije dovoljno opustilo, što se očitovalo kroz zdravstvene probleme, noćne more i čestu iscrpljenost, čak i kada za to nije bilo posebnog razloga. Izvođenjem AEQ vježbi počeo sam pravilnije disati, većinu tjelesnih aktivnosti izvoditi zatvorenih usta, a ponajviše – spavati zatvorenih usta. Iako su mi se vježbe isprva činile neobične, budući da sam bio naviknut na intenzivne treninge borilačkih vještina i natjecanja, njihova učinkovitost pokazala se vrlo brzo. Prije svega u tome koliko sam intenzivno počeo osjećati emocije koje sam u prošlosti potiskivao i koliko sam slabo bio svjestan što osjećam u vlastitom tijelu. No samo učenje i izvođenje AEQ vježbi tek su dio procesa i ne omogućuju trajne promjene. Odgovarajuće objašnjenje jednako je važan dio programa i predstavlja nezamjenjivi dio složene cjeline. U suvremenom društvu navikli smo instalirati aplikaciju za gotovo sve i vjerovati da ćemo time u trenu postići željeni rezultat. No kada se radi o sadržajima duboko ukorijenjenima u nesvjesno, takav pristup nije prikladan.
AEQ vježbe pomažu mi u postupnom opuštanju ukočenih dijelova tijela, čime se polako sve više udaljavam od nemoći koja proizlazi iz prošlosti. Sve češće čujem i uvažavam poruke koje mi tijelo šalje, čak i ako mi to nije uvijek ugodno. Ili kako kaže Bushido: „Courage is doing what is right!“
Peter Topić, psihoterapeut, trener borilačke vještine kendo
