U lipnju 2016. slučajno smo otkrili da naša tada 11-godišnja kći ima skoliozu. Pregled i rendgenska snimka potvrdili su da se radi o pomaku od 22 stupnja. Odmah su nam preporučili konzervativni tretman za skoliozu – ortozu, za koju su nam objasnili da u najboljem slučaju, ako je kći bude nosila najmanje 12 sati dnevno, može samo zaustaviti daljnje iskrivljenje kralježnice, ali da ne postoji nijedna metoda kojom bi se skolioza mogla ispraviti. Iako sam od samog početka bila skeptična prema toj metodi, dali smo izraditi ortozu, no istovremeno smo razmišljali i o drugim načinima rješavanja problema skolioze, u kojima ne bi trebalo koristiti, kako kaže naša kći, „srednjovjekovne sprave za mučenje“. Za AEQ metodu i Aleša čula sam od prijateljice koja je uz njegovu pomoć rješavala neke svoje zdravstvene poteškoće i također završila edukaciju AEQ metode. Na njezino nagovaranje kontaktirala sam Aleša i spletom sretnih okolnosti uskoro dobila termin. Sam susret bio je ugodna mješavina razgovora i vježbi i nakon toga smo kći i ja, ohrabrene, krenule u avanturu s metodom.
Iako vježbe zahtijevaju priličan mentalni napor zbog koncentracije na pokrete, mojoj kćeri to nije predstavljalo poteškoću. Sljedeća tri tjedna ustrajno je izvodila vježbe svako jutro i večer, a zatim je uslijedio novi susret s Alešom. Nažalost, nismo slikale njezinu skoliozu prije prvog tretmana i tako nemamo „dokaz“ o nevjerojatnom poboljšanju stanja, ali razlika je bila očita, vidljiva već izdaleka, kako u kćerinom držanju tijela, tako i u samoj zakrivljenosti kralježnice. Daljnji susreti bili su ista kombinacija novih informacija, utvrđivanja već naučenog i dobrog raspoloženja. Sa svakim susretom skolioza je bila vidljivo manja i sada, četiri i pol mjeseca nakon prvog tretmana, gotovo je neprimjetna. Kći je prije nekoliko tjedana bila na školskom sistematskom pregledu i liječnica je komentirala da joj je kralježnica „super“.
AEQ metoda imala je velik utjecaj na život naše kćeri, ne samo u smislu ispravljanja njezine kralježnice. Najvidljivija promjena je urednost njezine sobe. Inače je općenito vrlo uredna osoba i brinula se da joj soba bude uredna, no za to joj je trebalo dosta vremena i truda. Ubrzo nakon početka vježbanja sobu je počela uređivati s lakoćom i gotovo bez napora. Također smo obje primijetile da si lakše organizira školske obaveze. Prije AEQ pokreta velika količina zadataka predstavljala joj je ogroman pritisak i tada se uopće nije znala organizirati kako bi sve obavila. Sada joj je to neusporedivo lakše; još uvijek se dogodi da bude pod stresom, ali se gotovo odmah i bez problema izvuče iz stresne situacije i obavi što treba. Imam osjećaj da je općenito sretnija, zadovoljnija i nekako više „posložena“ otkad vježba AEQ pokrete.
Mimi Konig Barušić
