U novije se vrijeme postepeno mijenja uobičajeno razumijevanje pokreta i gibanja tijela. Sve do sada su pokret i sport bili u službi boljeg izgleda, veće snage, opuštanja od svakodnevnog stresa ili u slučaju rehabilitacije. Postaje sve jasnije da se takvim načinom postiže samo prolazno poboljšanje, dok dugoročno sve više opažamo utjecaj godina na naše psihofizičko stanje.
Sve je više ljudi koji gibanje i sport koriste za učenje i pojačanje šestog čula, propriocepcije. Zadovoljstvo osjećaja zdravog i vitalnog tijela, otkrivanje i razvoj senzorne motorike kada prijeđe u naviku postaje nepogrešivim dijelom nas samih, mijenja nas. Jačamo osjećaj ravnoteže, kako fizičke tako i one emocionalne. Svjesni smo gibanja mišića, položaja zglobova, držanja tijela, te povećavamo brzinu gibanja. Živčani krugovi vrijedno pohranjuju sve te informacije i njima zamjenjuju stare, koje postaju beskorisnima. Sve to nam vraća samosvijest, razvija tjelesnu mekoću i povećava našu ukupnu učinkovitost.
Uobičajeno se govori o pet osnovnih osjetila, dok je šesto obično povezano s okultnim. Činjenica je, međutim, da svi imamo to šesto čulo, koje je kod nekoga više ili manje razvijeno. Ono je vrlo važno za doživljaj vlastitog tijela i osjećaj promjena i različitih stanja unutar našeg tijela. To je prvi osjećaj kojeg čovjek koristi u prvim mjesecima života kada intenzivno plete neuronsku mrežu međusobno povezanih pokreta koji se razvijaju u motoričke obrasce. Tek kada se ti obrasci razviju do razine određenog visokog stupnja, gibanje postaje toliko učinkovito da djetetu omogućuje uključenje u okolinu koja ga okružuje i utjecanje na istu pomoću osnovnih pet osjetila. Na taj način dijete uči povezanost s vanjskim svijetom. Tako razvijamo osjetila i svoju osobnost.
Paralelno s tim razvojem, kontradiktorno se smanjuje svjesni osjećaj kretanja jer smo previše usredotočeni na vanjski svijet. Ta usredotočenost je izvana potaknuta svim aspektima naše kulture, tempom života, načinom obrazovanja i potrebom za uspjehom. To dovodi do slabijeg osjećaja samoga sebe, kretanja svog tijela i držanja. Na koncu znamo više o svijetu oko nas nego o onom unutar nas samih. Odrastanje se podudara sa proprioceptivnom amnezijom. Odrasti obično znači zaboraviti iskonske osjećaje i potisnuti ono što nam je omogućilo opstanak i razvoj u odraslu osobu. Vlastito tijelo nam postaje strano, maglovito, nezanimljivo i pod patronatom uma. Ukoliko smo jedna od takvih jedinki to znači da je između našeg tijela i uma jaz. Sebe doživljavamo nerealno, što može imati ozbiljne posljedice glede kvalitete našeg života; zrelije godine nam donose niz tegoba. Križobolja, iskrivljena kralježnica, ishijas, glavobolja, kronični umor. Fizička napetost uzrokuje pomanjkanje osjećaja za vlastito tijelo, što može dovesti do moždanog udara, infarkta miokarda i ostalih fizioloških oštećenja. Tijelo nam šalje upozorenja, ali ih više ne znamo iščitati pravovremeno ili ih namjerno ignoriramo i često prepoznamo kada je šteta već učinjena. Vježbe kliničke somatike nam pomažu ući u naš unutarnji svijet svijesti.
Počnimo ponovno razvijati i upotrebljavati šesto čulo! Razvitak i održavanje šestog čula ne bi trebao biti zaustavljen jer to je kod za zdravlje i psihofizičku slobodu. Pokrete izvodimo s namjerom da bismo naučili nešto o sebi i bili bolji prema sebi. Nova svijest čiji razvitak začnemo predstavlja veću ambiciju znanja o samome sebi, što je istovremeno ovladavanje življenjem i uživanja u životu. Tijelo ne bismo smjeli razuzdano iskorištavati samo za postizanje naših želja i potreba; shvatimo i uvažimo njegove mogućnosti i ne iskušavajmo ga previše van granica. Potrebno je paziti da napredak ne temeljimo na prevladavanju samog sebe i borbi uma i tijela, te tko će prije popustiti. Um i tijelo trebaju međusobno komunicirati, prijateljevati i uvažavati. Poput supružnika koji se razumiju, te tako lakše svladavaju teškoće i postižu zajednički uspjeh.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
