Partner bi trebao biti na prvom mjestu, a dijete na drugom. Partneri su naime glavno središte obitelji, oko kojeg kruže djeca, kao što planeti kruže oko sunca. Na taj način njihova partnerska povezanost omogućuje da djeca u razumnom vremenu napuste njihovu partnersku vezu. Ako gledamo kroz simboliku planeta koji kruže oko sunca, djeca su ta koja u određenom trenutku napuštaju sunčev sustav roditelja i stvaraju vlastiti sunčev sustav.
Djetinjstvo je razdoblje učenja za odraslost, koje traje otprilike jednu četvrtinu ili jednu petinu života, ovisno o tome koliko dugo živimo i što smatramo djetinjstvom. Prema zakonu vremena, djetinjstvo traje negdje do 20. godine života. Prvih 6 godina je namijenjeno igri, od 6. do 20. godine u učenju, a od 20. do 50. godine životnoj fazi rada i stvaranja onoga što je potrebno kako bi osoba mogla imati vlastitu djecu. Od 50. godine nadalje osoba podučava druge, mlađe od sebe. Na taj način život teče dalje.
Tek kada je partnerski odnos dovoljno dobar i stabilan, partneri prelaze u funkciju roditelja. Kada dobiju djecu, roditeljski odnos ne uništava partnerski odnos. Roditelji kroz svoj partnerski odnos omogućuju djetetu da se u svom razdoblju učenja iz odnosa svojih roditelja uči kako bi trebao izgledati njegov vlastiti partnerski odnos kada nakon 20. godine postane odrasla osoba koja je ispuštena iz roditeljskog odnosa. Odnos roditelj–dijete nikada neće postati partnerski ako partneri među sobom imaju kvalitetan i učinkovit partnerski odnos. Dijete će tada moći stvoriti novi partnerski odnos s drugom osobom, s kojom će zatim krenuti u roditeljstvo i tako dalje.
Iz tog razloga partner uvijek ima primarnu važnost u odnosu na dijete. Naravno, to ne znači da je uvijek tako. Dijete sigurno ima akutnu važnost veću od partnera kada treba pomoć roditelja, kada je bolesno, kada ima probleme i kada mu trebamo posvetiti dodatnu pažnju. No primarni odnos, koji mora biti što je više moguće dobro uređen, uvijek je partnerski odnos, jer se jedino iz takvog odnosa može stvoriti dijete koje će kasnije postati i ostati samostalno. U suprotnom, roditelji će dijete prisiliti da prerano odraste i nedostajat će mu djetinjstvo. Tada će se, u razdoblju kada bi se trebao ponašati kao odrasla osoba, ponašati djetinjasto. To znači da će donositi nezrele odluke, neće biti dovoljno odgovoran i mudar te neće znati učiti iz vlastitih pogrešaka.
Velika je vjerojatnost da će se tada vratiti natrag u roditeljski dom, pogotovo ako ga jedan od roditelja, zbog lošeg partnerskog odnosa, pozove natrag kući. Može se dogoditi, na primjer, da dođe do razvoda roditelja, pa jedan od njih ostane sam i pokušava kod djece naći utjehu i pomoć – što je u akutnom obliku logično i smisleno. No pomoć djeteta roditelju ne smije postati kronična, jer tada dolazi do zloupotrebe djeteta. Zloupotreba se događa kada roditelj dijete postavi u ulogu partnera. U takvom slučaju odraslo dijete neće moći ostvariti partnerski odnos s osobom svojih godina.
