Iako su želje roditelja često dobre, njihovo ponašanje nerijetko nije konstruktivno. Primjer toga je stalno pozivanje odrasle djece i preusmjeravanje razgovora na sebe, kada roditelj ne zna slušati svoje odraslo dijete, već odmah počinje govoriti o sebi, kako se on loše osjeća ili što je učinio otac ili majka tog djeteta, te ogovara drugog roditelja. Ako se to dogodi povremeno, jer roditelj ima loš dan ili mu nešto nije ispalo kako treba, to je normalno. Tada je također u redu da odraslo dijete pomogne roditelju svojim znanjem i iskustvom, jer bolje poznaje kako današnji svijet funkcionira. No, ako se to događa kronično, važno je prepoznati i ograničiti takve utjecaje kako ne bi opterećivali odnose i živote odrasle djece.

Ako se svakog vikenda, kada odraslo dijete dođe na ručak, događaju ogovaranja, manipulacije i stvaraju različiti klanovi protiv jednog člana ili se formiraju ženski i muški klanovi, to postaje toksično. Često, na primjer, baka, majka i kći formiraju frontu protiv muža, brata, oca, djeda i tako dalje. Takvi odnosi iscrpljuju i umjesto da nam obiteljska okupljanja olakšaju i uljepšaju život, vraćamo se s nedjeljnog ručka kući toliko iscrpljeni da nam treba nekoliko sati ili dana da se oporavimo. Takav način života nas iscrpljuje i u njemu polako gubimo smisao.

Istovremeno, roditelji koji nemaju uređen partnerski odnos znatno su podložniji kroničnim bolestima i problemima. Imaju veću vjerojatnost za razvoj demencije, Parkinsonove bolesti, Alzheimerove bolesti, multiple skleroze i sličnih stanja, što dodatno opterećuje odraslu djecu. Ona tada moraju brinuti za roditelje znatno dulje i zahtjevnije nego što bi to bilo prirodno i normalno, što jasno utječe na kvalitetu partnerskog odnosa te odrasle djece.

Učenje AEQ metode može onima koji su spremni suočiti se s tim kakav je njihov stvarni odnos s roditeljima omogućiti da ga poboljšaju. Najučinkovitije je kada AEQ uči roditelj koji shvati da njegovo dijete ima kronične probleme sa zdravljem ili odnosima zbog prenesenih obrazaca od njega. Ako je na programu spreman slušati, razmišljati i primijeniti ono što je naučio i osjetio, može znatno bolje pomoći svom djetetu.

Ako vaše odraslo dijete ima poteškoće, nestabilan partnerski odnos, preopterećeno je poslom, često je odsutno, stalno biciklira, trči, trenira triatlon, sve ga boli i loše spava, vjerojatno se pitate kako mu možete pomoći kao roditelj koji je na svijetu 25, 30 ili 35 godina dulje. Svojim primjerom i partnerskim životom djeci pokazujemo što ih čeka ako zadrže istu podsvijest koju su dobili od nas. Kada gledamo svoje roditelje, zapravo gledamo svoju budućnost. Kada gledamo svoju djecu, gledamo posljedice svoje prošlosti.

Promatrajući svoje roditelje vidimo kamo će nas život odvesti ako nastavimo djelovati po istim podsvjesnim obrascima koje smo naslijedili od njih. Ako vidimo da se roditelji dobro osjećaju, imaju kvalitetan partnerski odnos i nemaju kronične probleme koji su posljedica nekvalitetnih odnosa, možemo biti zadovoljni. No važno je da budemo sposobni vidjeti kakvi su naši roditelji zapravo, jer je uobičajeno idealizirati odnos i život roditelja ili zaboraviti sve loše i bolno iz prošlosti. Ako to svjesno zaboravimo, to ne znači da ta ponašanja, odnosi i djela nisu ostala zapisana u našoj podsvijesti kao normalna i tako se u sličnom obliku provode i u našem životu.

Ako primijetimo da roditelji nisu zadovoljni, da su se razveli, da imaju kronična stanja, moramo se zapitati: “Želim li biti takav kada budem u njihovim godinama?” Obično dobijemo jasan odgovor: ne. U takvom slučaju ima smisla da se obrazujemo i saznamo više o tome kako naši podsvjesni dijelovi živčanog sustava – subkorteks, srednji mozak i autonomni živčani sustav – utječu na naš život i kako naša sekundarna osjećanja određuju našu sudbinu. Utjecaj podsvijesti na život možemo usporediti i s božjom voljom ili sudbinom.

Događaji koji nam se dogode, iako ih ne želimo, pod snažnim su utjecajem podsvjesnih obrazaca koje dobivamo od svojih predaka. U djetinjstvu tih obrazaca nismo svjesni ili im se opiremo. Okolina nas prisiljava da svoje ponašanje iz spontanog i autentičnog pretvorimo u ukočeno, kruto i kronično, jer su se naši preci morali prilagoditi tadašnjim zahtjevima i mogućnostima.

Život je u prošlosti bio težak i okrutan na drugačije načine nego danas i zato ne možemo biti jednako učinkoviti u današnjem životu ako u njemu djelujemo s podsviješću iz prošlosti. Podsvijest primarno utječe na naš život i određuje životni put. Svijest tu putanju može privremeno promijeniti, no ako je ne koristimo i za nadogradnju i promjenu podsvijesti, prije ili kasnije morat ćemo se vratiti na unaprijed određeni put koji su nam pokazali roditelji. Kada ne razmišljamo o tome što radimo, djelujemo na temelju podsvijesti i sekundarnih osjećaja – to je naš autopilot. Upravo zato je vrlo korisno ako se naši roditelji, primjenom AEQ pristupa, uče mijenjati svoju podsvijest i postavke autopilota.

Većinu vremena koristimo autopilota, jer zbog brzine života moramo sviješću biti većinom ispred sebe. Uvijek moramo biti sviješću barem pet minuta ili više dana unaprijed, zato je naš život primarno onakav kakva je naša podsvijest. Svrha AEQ metode je da se počnemo svjesno baviti time kako i zašto imamo takve obrasce ponašanja u podsvjesnom dijelu živčanog sustava. Korištenjem AEQ vježbi i teorije koju podučavam na programima možemo prepoznati te obrasce ponašanja i smanjiti senzorno-motornu amneziju i senzorno-motornu otuđenost.

Podsvjesne emocije možemo pretvoriti u svjesne emocije kojih smo svjesni. Tako sviješću možemo utjecati na te svjesne emocije, koje su prije bile podsvjesne, i aktivno mijenjati funkcioniranje podsvjesnih dijelova živčanog sustava. Time mijenjamo neuronske veze u subkorteksu i autonomnom živčanom sustavu, koji je, na sreću, dio mozga koji se može programirati. Autonomni živčani sustav se programira već tijekom trudnoće, kada dijete sinkronizira svoj sustav s majčinim. Sinkronizacija i nadogradnja odvijaju se tijekom cijelog života.

AEQ programima vam pomažem da utjecajem svijesti i njezine kreativnosti djelujete na te podsvjesne obrasce i mijenjate ih. Tako možete sve više mijenjati onaj dio živčanog sustava koji je kod većine ljudi zastario te nije funkcionalan, kompatibilan i učinkovit za život u suvremenom svijetu – omogućuje samo preživljavanje…