Pozdrav Aleš,

Na početku programa često sam gubila fokus. Trudila sam se pratiti i pitala se čega se bojim, od čega bježim. Svakim danom sam postajala sve nemirnija. Svega mi je bilo previše, čeznula sam za mirom, ali mi je stalno izmicao. Pojavilo mi se neuobičajeno krvarenje koje me prestrašilo, otišla sam na pregled i bilo je sve u redu.

Postalo mi je jasno da se radi o regeneraciji. Moj nemir je i dalje rastao, život mi je postajao sve zahtjevniji, toliko pritisaka sa svih strana… i opet mi se pojavilo pitanje koji motiv ima moja podsvijest, zašto mi se to događa?

Kolegica mi je rekla da me tražio otac, što mi je bilo čudno – što sad opet želi. Osjećala sam pritisak, što opet hoće od mene. Zatim mi je brat rekao da bi otac želio da mu nešto potpišem za mirovinu. To je dodatno uzburkalo moju nutrinu, ali su mi ti događaji dali vremena da promatram svoje osjećaje i razmislim kako ću reagirati.

Znala sam da nije riječ o nečemu običnom, inače bi otac došao direktno k meni, ne ovako okolišao – to me uplašilo. I opet mi je kolegica rekla da je bio u uredu i da mi je ostavio nešto za potpis – to je bilo previše, odlučila sam da je dosta.

Čekala sam da me kontaktira kako bih mu mogla reći što osjećam. Prepoznala sam koliko me cijeli život manipulira, kako je cijeli život neodgovoran, kako ga spašavam i pod kakvim me pritiscima drži da radim i ugađam protiv svoje volje – da ga ne bih povrijedila, uvijek popustim, bude mi ga žao iako sam ljuta na njega…

Došao je dan kad me nazvao – tresla sam se. Čestitao je božićne blagdane, i ja njemu, čekala sam hoće li nešto reći… i onda je počeo, da su mu dali neki papir i da bih ja to trebala potpisati za njegovu mirovinu, da on ne zna što oni žele, da stalno nešto izmišljaju… sve njegove klasične priče, sve nejasno, sve laži. Nešto treba, a ne želi reći što i zašto. Onda sam mu rekla da mu neću ništa potpisivati, pa makar bilo potpuno nevažno, neformalno – da nisam njegova spasiteljica. Kako je sijao, tako sada žanje – kad se nešto dijeli, mene nema, a kad im nešto treba, svi me zovu… Htjela sam još nastaviti, ali nije me više htio slušati, rekao je “ok, onda ništa”, naravno uvrijeđen, kao i uvijek pobjegne od neugodne istine… i da, prvi put sam mu rekla odlučno NE, dosta je.

Očekivala sam osjećaj krivnje, grižnju savjesti, ali iznenađujuće sam osjetila zadovoljstvo, bila sam ponosna na sebe. Sljedeći dan je sin obolio, cijele praznike, prvo je imao dva dana temperaturu, zatim je počeo kašljati, iz nosa, iz očiju mu je izlazila gusta zelena sluz – takvo nešto još nisam vidjela i tako dugotrajno… usput sam se i ja osjećala loše, kao da se raspadam iznutra, sve me boljelo – kosti, mišići, nemoć… strašno. Upala sam u totalnu depresiju, više nisam vidjela svjetlu točku u svom životu. Prepoznala sam kako samo preživljavam. Ni na zabavu, kojoj sam se toliko veselila, nismo mogli ići. Zatim je i partner dobio mini virozu – nema kraja… noćas sam imala neobičnu nelagodu koja je krenula iz trupa, odnosno trbušne šupljine kao epicentra, proširila se po cijelom tijelu i trajala oko 5 sati, nije mi dala spavati – bolno, neugodno, zimica, vrućina, neobični osjećaji… tek pred jutro sam zaspala.

Nadam se da je ovaj cunami sada iza mene, stvarno je bilo zahtjevno, teško, bolno, i da će se sada moj život s promijenjenim membranama (mojom, sinovom, partnerovom) polako smiriti i urediti.

Hvala ti na svim važnim spoznajama koje bole, ali znam da su to ulaznice u slobodu.

Sudionica 30-dnevnog programa