Mudrost kaže da stablo ne može biti jače od korijena. Dobar voćar će spriječiti i kontrolirati rast sadnice kako bi postigao bolji razvoj njezinih korijena. To doduše odgađa dolazak prvih plodova i punu rodnost, ali mu se bogato vraća kroz otpornije stablo, čija rodnost traje dugi niz godina. Danas se prema djeci ponašamo suprotno. Preopterećujemo ih kako bi što prije odrasli, dok im s druge strane uskraćujemo prihvaćanje i podršku onih osobina koje su djetinje, neophodne za razvoj njihovih korijena, njihove vjere u sebe. Jurimo svoju djecu baš kao i sebe, međutim ne shvaćamo da time potkopavamo njihov osjećaj pouzdanosti i umanjujemo osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti. Budući da dijete prebrzo odrasta, potiskuje osjećaje i emocije iz svog tijela te postaje nerealan prema sebi i vremenu.

Budući da su roditelji preopterećeni, dijete od njih ne dobiva dovoljno pažnje. Pojedinac je preopterećen ako broj i vrsta svih dojmova koje prima iz svijeta premašuje njegovu sposobnost da ih postupno obradi i odgovori na njih. Učinak preopterećenosti je da ostajemo u stanju uzbuđenja ili prekomjerne napetosti koje se ne možemo otresti kako bi se opustili. Osjećamo se napeto i preopterećeno, postajemo razdražljivi i nemirni (anksiozni). Sve navedeno dovodi do potrage za novom stimulacijom. Kao što dijete bježi iz kuće u kojoj nema mira, sigurnosti i podrške, tako i mi bježimo od nereda u svom tijelu. Stvara se začarana spirala koja okreće ego osobe sve više i više, dalje od stvarnosti tijela. To narušava ponašanje i često vodi u omamljivanje i ovisnosti koje mijenjaju osjećaj stvarnosti, opuštaju tonus mišića i privremeno smanjuju anksioznost. Tako privremeno omogućuju povezanost ega i tijela, što osjećamo kao ugodno iskustvo – nažalost ograničenog trajanja.

Trajni stres udaljava čovjeka od tijela kada remeti njegove unutarnje ritmove i harmonije. Mijenja stanje autonomnog živčanog sustava i onemogućuje dopiranje do parasimpatikusa bez omamljivanja. Takva osoba ne percipira tijelo na ispravan način, jer kroz omamljenost ostvaruje lažnu radost. To nije zbog tjelesnog užitka, koji zahtijeva izduživanje mišića i širenje u prostor, već nastaje u živčanom sustavu izlučivanjem hormona užitka. Ozbiljnost ovog poremećaja može se vidjeti ako osoba ne može mirno sjediti ili ne može biti sama. Ako je nemir tjera na stalnu aktivnost, na stalnu akciju, na stalne nove projekte, unatoč očitom umoru, dosadi, izgaranju ili ovisnosti o stimulansima (kava, cigarete…). To je tjera u poziciju u kojoj nema više vremena za sebe ili svoje bližnje, pa nije u stanju održati dublji odnos. Muževi nemaju vremena za svoje žene, majke nemaju vremena za djecu, a prijatelji nemaju vremena za druženje.

Lakše je preopteretiti nego odrasle jer je njihova osjetljivost veća, a sposobnost podnošenja i ograničavanja vanjskih podražaja manja. Tako dijete koje ima previše igračaka stalno želi nove. Ako mu je dopušteno gledati TV, htjet će je gledati stalno. Ako mu je dopušteno da ostane budan do kasno, teško ćete ga natjerati u krevet na vrijeme. No, dijete je opterećeno i roditeljskom hiperaktivnošću i nemirom koji se izvana unosi u dom. Preopterećenost majke prenosi se na dijete. Nažalost, roditelji misle da što više stvari dijete radi, to će brže nešto naučiti, a time i brže odrasti. Intenzitet toga rezultira u dominantnosti ega što je zabrinjavajuće. Biti tih, smiren, osjećati s ljudima i mudro razmišljati danas je gotovo nepoznat način života.

Aleš Ernst, autor AEQ metode in autor AEQ disanja