Razlog bolnog kretanja je nedostatak reda, kontrole i loša osjetljivost, na što nas tijelo upozorava.
Istodobno, možemo početi shvaćati koliko je naš stav prema bolu pogrešan. Glavna posljedica smanjenja važnosti učenja, kao i vremena koje provodimo u životnom učenju i istraživanju, jest smanjenje sposobnosti produljenja mišića.
To ubrzava smanjenje koordinacije skraćivanja i produljenja mišića kada izvode određeni pokret. Dakle, postupno se povećava poremećaj kretanja, rada, a time i života. Poremećaj dovodi do neučinkovitosti i sve više utječe na naše dobrobiti i sposobnosti.
Na što nas podsjeća bol
Na to nas prvo podsjećaju nelagoda i otpor. Ako ne reguliramo stanje, osjećamo bol sve češće, jače i dulje vrijeme. Ako ne znamo stvarni uzrok i svrhu boli, pokušavamo je prevladati, zanemariti ili isključiti na razne načine. Kratkoročno i uspijevamo, pa ni ne otkrivamo nedostatke i pogrešnu logiku u pogledu pristupa boli. Postupno se naviknemo na bol, pomirimo se s njom i stvorimo uvjete za razvoj kronične boli i s njom povezane jake napetosti mišića, preopterećenja vezivnog tkiva, zglobova i kostura. Napetost nam otežava kretanje, uživanje u pokretima i smanjuje kvalitetu života. Iz gore navedenog možemo shvatiti da je funkcija boli u osnovi upozoravanje na entropiju i poremećaj koji je u nama i oko nas. Nerazumijevanje ove funkcije omogućuje razvoj tehnologije, medicine i farmacije, da ublažava našu bol; i time nam oduzima motiv za pronalazak pravog razloga za bol. Funkcija boli usporediva je sa svjetlom upozorenja na armaturi automobila.
Upozorava nas na sistemski nered i tako usmjerava našu pažnju da problem riješimo – sami ili potražimo pomoć stručnjaka. No iako razumijemo funkciju svjetla upozorenja u automobilu, svejedno bol ignoriramo ili se nadamo da će nestati sama od sebe. To dovodi do sve većeg nereda sa sve bolnijim posljedicama. U prošlosti su ljudi imali potpuno drugačiji stav prema boli zbog drugačijeg načina života, znajući da toleriranje poremećaja na koji je osoba upozorena dovodi do sve težeg preživljavanja. U vremenima bez bolnica, ljekarni, mirovina i plaćenih izostanaka zbog nesposobnosti za rad, urednost, savjesnost i odnos s poštovanjem prema vlastitom tijelu bili su neophodni, a ne samo poželjni.
Tijelo je naš hram
Hram koji mora biti čist i uredan. Ako to nije slučaj, onda time pokazujemo loš odnos prema sebi i naše stanje je tome primjereno. Bol je izvanredan alat za pravovremeno upozorenje, a ujedno je i upozorenje protiv još veće neučinkovitosti, koja slijedi ako osoba ne poduzme akciju. Bolja kvaliteta života zahtijeva određenu količinu truda, ustrajnosti i učenja. Istraživanjem je lakše i bolje za osobu da organizira sebe i svoju okolinu. Moderni ljudi imaju “debelu kožu”. Manje su osjetljivi na druge, na učinke jakih stimulatora okoliša (oglašavanje, mediji, trgovina, buka) i na sebe. Koža se može opisati kao vanjska granica osobnosti, koja postaje sve deblja kod sve više ljudi, stvarajući čvrsti zid koji služi kao obrana od svijeta, a izolira pojedinca od sebe i njegovog senzualnog rada. U takvoj osobnosti zid postaje snažna maska koja podnosi jake pritiske zadržavajući uspravno držanje i osmijeh na licu unatoč ponekad ludim stavovima prema vremenu, energiji i okolini.
Takva je osobnost uspješna u suvremenom brzom i digitalnom svijetu i prilagođena mu je, ali zbog fizičkih zakona spomenutih u prethodnom stavku, takvo stanje ne može dulje trajati bez velike boli i bolesti modernog doba. Tako osoba iz snažne, aktivne, radne, pozitivne, emotivne, prije ili kasnije klekne pod stresom i pritiskom te klizi u izgaranje, kronični umor, depresiju, autoimune bolesti i demenciju. Takva osoba ima niskoenergetsku, pothranjenu kožu, ima slabu i krhku granicu, što je čini ranjivom na preopterećenja energijama iz okoline. Način obrane je skrivanje od svijeta i povlačenje u samoću ili virtualni svijet društvenih mreža i psihotičan odnos prema okolini. Da sumiramo ovaj aspekt utjecaja okoline na život; osoba ulazi u ozbiljne probleme ako je prekomjerno stimulirana, i nije sposobna učinkovito usmjeravati viške energije. To je posljedica nerealnog stava prema okolišu na kojeg nije naučio primjereno utjecati, da bi ga promijenio u manje napet i stresan. Stvaranjem različitih odnosa koji bi poštivali njegove stvarne tjelesne sposobnosti i cikličku potrebu za mirom i niskim vanjskim pritiskom, što samo omogućuje parasimpatičko stanje čak i kad nismo jako umorni. Prvi zakon termodinamike kaže da se energija ne može uništiti ili nestati, niti količina energije izgubljene u ravnotežnoj promjeni može biti veća od stečene energije. Što znači da reakcija unutrašnjosti tijela na stanje okoliša, bez obzira na poricanje ega, mora biti izražena na ovaj ili onaj način. Ako se energija ne izražava na odgovarajući i učinkovit način kretanjem i utjecajem na okoliš kroz izražavanje aktivnih osjećaja (ljutnja, ljubav, radost), ostaje zarobljena unutar nas i uzrokuje nestabilnost, asimetriju i neučinkovit sustav. To zauzvrat dovodi do entropije kojoj sustav mora privući svijest kroz dovoljno snažan impuls, koji mi doživljavamo kao bol, i reći egu da mora promijeniti ovo stanje.
Kad ego otme tijelo
Ta upozorenja svijest doživljava kao bol ili nelagodu zbog intenzivnog pritiska da tijelo regulira stanje, što ne može relativizirati stvarnost, kao što to svijest može učiniti u lošem kontaktu s tijelom. Kad ta napetost dosegne vrijednost koju osoba više ne može trpjeti, suvremeni čovjek utrne i razvija debelu kožu, tjeskobu i podiže simpatički način funkcioniranja autonomnog živčanog sustava. On traži načine kako izraziti tu energiju na dopuštene ili prihvatljive načine (ovisnost o adrenalinu, pretjerani sportovi, seksualna ovisnost …) ili da iskrivi disanje i metabolizam hrane kako bi smanjio stvaranje i vrijednost životne energije i tako smanjio višak energije u tijelu.
Sličan učinak postiže se omamljivanjem (ovisnost o kemijskim tvarima, moći, novcu, slavi) ili umorom (ovisnost o poslu, sportu ili stupanju u zamorne veze u kojima je takvu osobu dopušteno iskorištavati). Ego koristi stegnuto tijelo protiv percepcije podražaja podižući tonus poprečno prugastih mišića kako bi iskrivio i blokirao njegovu percepciju unutarnjih muka. Što je veća opasnost od probijanja boli kroz oklop, to se više energije troši na održavanje maske predstavljene svijetu, postajući način kontrole i odbacivanja samoga sebe. Krajnji učinak podizanja preopterećenja i neučinkovitosti je isključivanje istinskog osjećaja. Stvara jaku osjetilnu motoričku amneziju i sprječava da tijelo svojom inteligencijom, intuicijom i dubinom percepcije okoline i unutrašnjosti utječe na misli, svijest i odluke ega, što usmjerava djelovanje tijela i osobe u cjelini te definira njezinu sadašnjost. Uz to i budućnost.
(Samo) pomoć? Vježbe
Učeći AEQ vježbe, često ćete naići na bol koju osjećaju tijekom ili nakon vježbi. Bol uvijek upućuje na poremećaj u pokretu, istodobno je ovaj poremećaj uzrok boli u somatskom kretanju. Razlog bolnog kretanja stoga je nedostatak reda, kontrole i loš osjećaj, na što nas tijelo sve upozorava. Istodobno, možemo početi shvaćati koliko je naš stav prema bolu pogrešan. Ako ga ne promijenimo, upozorenja će eskalirati samo jer tijelo nema drugog izbora. Na kraju, stanje se potencira do te mjere da nas tijelo zaustavlja bez obzira na to koliko snažan ego imamo.
Ego pobjeđuje u bitkama, a tijelo u ratu ako postoji premala veza između njih, a razlika između podsvijesti i svijesti je prevelika.