Prije nekoliko mjeseci sudjelovala sam u programu AEQ metode za podizanje emocionalne zrelosti. Zbog svojih kroničnih problema često sam bila u zabludi da su oni jednostavno dio mene, da će nestati kad se jednom uspijem odmoriti i da nemaju neko dublje značenje. Za program sam se odlučila jer mi, unatoč svim iluzijama, unutarnji glas nije dao mira i u pozadini je već svijetlilo “crveno svjetlo”.
Na programu sam imala oscilacije – od dobrih dana, kada sam imala osjećaj da se u meni nije mnogo promijenilo, do dana kada sam se dotaknula svojih bolnih kutaka za koje nisam ni znala da postoje. Takvi dani su zahtjevni. Suočavanje s bolnim spoznajama o sebi, o osobama u tvojoj blizini, a ponajviše s činjenicom da ćeš morati nešto konkretno napraviti u praksi – ne samo u svojoj glavi – je teško.
Mogu reći da sam nakon svega ovoga već prilično dobra u teoriji. Prepoznajem svoje osjećaje, znam ih objasniti. Nažalost, sve mi stane kod djelovanja. Još uvijek nemam snage, tražim izgovore ili me tijelo zaustavlja da uredim stvari i odnose. Prvi me program naučio kako obratiti pažnju na dijelove tijela, na napetost i nelagodu u njima, povezati ih s emocijama koje su tada prisutne i smjestiti ih u neku životnu slagalicu. Za mene je to veliki napredak, iako sam svjesna da je cilj još daleko. Sada ga barem jasnije vidim i određujem. Da bih došla do njega, vjerojatno ću morati još na koji program i, naravno, savjesnije se posvetiti izvođenju vježbi.
Nažalost, ljudi funkcioniraju tako da smo spremni uložiti vrijeme i energiju tek kada nam je stvarno već jako loše. Sretna sam i zahvalna što postoji AEQ metoda koja je logična, smisleno utemeljena i stručna, i koja nas bez uljepšavanja suočava s činjenicom: “Hoćeš li urediti svoj život ili ćeš radije i dalje trpjeti svoje muke?”
Andreja Mlinar
